O lažiranju misterija

Misterij najskrivenijeg sefa na Pantovčaku, onog pokojnog predsjednika Tuđmana, nakon mnogobrojnih nagađanja, napokon je otkriven. Oko priče sefa podiglo se mnogo prašine… što se u njemu skriva, tko ga je otvorio, tko nije, tko ima ključ, tko nema ključ… i eto sada imamo i rasplet cijele te (napuhane) priče. Sve je počelo s jednom naslovnicom.
Potom su bombastičnom mistificiranju pridonijeli i drugi mediji prenijevši vijest. I eto vraga, svi očekuju uz “iseljeničke milijune”, tajne dokumenti i tko zna što sve ne. Uzbuđenjima nije bilo kraja do stvarnog otvaranja sefa.
Prema pisanjima jednog tjednika, neposredno nakon smrti prvog predsjednika Franje Tuđmana, njegovi bliski suradnici u glavnom su sefu pronašli izvode bankovnih računa u iznosu od oko dva milijuna tadašnjih njemačkih maraka hrvatskih iseljenika. Igrom slučaja, ta je tajna izašla na vidjelo baš sada kad se trebao otvoriti i taj posljednji sef, koji se nalazi u predsjednikovoj sobi za odmor.
Kako piše na onom grafitu “kad ja tamo, a ono međutim”. Nit love, nit dokumenata, tek nešto odlikovanja, neki nevažni, osobni papiri Stjepana Mesića te prazna, plastična bočica poput onih za lijekove. A i bivši predsjednik je dobio po nosu jer je tvrdio da sef nije otvorio. Sve u svemu, ništa!
Ova je priča očito služila za podizanje prodaje novina i gomilanje klikova, čime se ujedno podcijenilo publiku.
No, to nije jedini primjer kojem smo ovih dana mogli svjedočiti. Prekjučer je tako, na jednom portalu krenula priča o kućnom porno uratku Blanke Vlašić. Spomenuti portal je navodno dobio ponudu da ga otkupi, ali je to odbio uz objašnjenje da “ne objavljuju porniće, pa neće objaviti ni ovaj, ali znate kako to ide na internetu.” I naravno, to je pokrenulo lavinu natpisa o Blankinom porniću. I kako je završila cijela hajka? Mislim da svi znamo, pa i oni moralisti koji nikad takvo što ne bi ni škicnuli, u [...]

Kada antilope, krave i bivoli lete poslovnom klasom…

Mnogi se još sjećaju tragičnog događaja avionske nesreće kada se američki zrakoplov USA CT-43 srušio u blizini Dubrovnika. Bilo je to 3. travnja, 1996. godine. Prilikom pada poginulo je 34 putnika, među kojima je bio američki ministar trgovine Ron Brown i novinar New York Times-a, Nathaniel Nashkada.
S obzirom da tada on-line vijest nije bila toliko razvijena, za podrobnije informacije o događaju trebalo se čekati sutrašnje izdanje tiskanih novina. Upravo taj dan, kada je bilo najavljeno da ugledni gosti slijeću u Dubrovnik, HR – radio postaja Dubrovnik, uredno se na vrijeme pripremio i u zakazano vrijeme slijetanja, objavio vijest o dolasku. No ne samo da su objavili vijest koja se u normalnim okolnostima trebala dogoditi… dok su stanovnici Dubrovnika gledali kako iza brda suklja gusti dim od avionske nesreće, istodobno su poštovani slušatelji radija mogli slušati intervju s gospodinom Brownom.
Hrvatski radio – radio postaja Dubrovnik učinio je vjerojatno najveću novinarsku pogrešku ikad. Ne samo da su najavili slijetanje aviona i dolazak američkog ministra u Čilipe, nego su i objavili intervju s njime. Dan danas se ovaj događaj u medijskim lekcijama radijskog izvješćivanja koristi kao Case, kao primjer koji se nikada ne bi trebao ponoviti.
Unatoč svim pravilima novinarske struke da se najavljeni događaj mora provjeriti, svako malo se ponovi sličan gaf, no ima i onih koji nas mogu dobrano razveseliti. Sjetimo se tako velikog glazbenog osvrta Gibonnijevog koncerta, koji je objavio jedan vrlo svestrani kritičar, kojeg se može vidjeti i kao gastro experta u kulinarskom show na TV-u. Sutradan, nakon večeri dugo najavljivanog i očekivanog koncerta, u novinama smo mogli pročitati vrlo plodonosan osvrt na održani koncert, koji je zapravo u zadnji tren bio otkazan zbog bolesti pjevača. No bez obzira što koncerta nije bilo, u Večernjaku smo mogli čitati s kakvim je zanosom Đibo otpjevao Temperu, a s kakvim je [...]

Autorska prava, blog i Facebook

Ukoliko pišete blog ili samo prenosite tuđe slike i linkove na blogu ili Facebooku, bez obzira da li ste toga svjesni ili ne, i na vaš rad se primjenjuje Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima.
Svojim pisanjem stvarate novo autorsko djelo a vrlo vjerojatno u njega tu i tamo ubacite i dijelove tuđih autorskih djela (slika i tekstova). Dosta je pogrešnih shvaćanja u blogosferi oko ovog problema, najčešće zato što blogeri i FB-ovci nisu pročitali zakon.
Što je autorsko djelo?
Autorsko djelo je originalno, duhovno (intelektualno) ostvarenje iz književnog, umjetničkog i znanstvenog područja, koje ima individualni karakter i koje je na neki način izraženo. Za pojam autorskog djela bitno je da se radi o originalnom ostvarenju. Originalnost u smislu autorskog prava ne zahtijeva apsolutnu novost, već se traži tzv. subjektivna originalnost (izvornost), odnosno novost u subjektivnom smislu.
Ovo dobro zvuči, a u praksi znači da se djelo smatra subjektivno originalnim ako autor ne oponaša drugo njemu poznato djelo. Zaštita autorskog prava traje za života autora i još sedamdeset godina nakon njegove smrti i predmet je nasljeđivanja.
Zaštitu uživa „izražaj“ – zamjetljiv oblik (forma) određene ideje koja se postiže pomoću različitih sredstava izražavanja: pisana ili govorena riječ, pokret tijela, zvuk, različiti dvodimenzionalni ili trodimenzionalni oblici. Dakle, nije bitno naglasiti da li je nešto što ste napisali ili slikali i objavili  zaštićeno, nije potrebno djelo registrirati ili deponirati negdje ili se učlaniti u neko društvo, vaš djelo jest zaštićeno samim činom stvaranja u zamjetljivom obliku (čl.9.st.2. Zakona).
Što nije zaštićeno kao autorsko djelo?

ideje, znanstvena otkrića, postupke, metode rada i matematičke koncepte,
službeni tekstovi iz područja zakonodavstva, uprave i sudstva, kao i njihove zbirke koje su objavljene radi službenog informiranja javnosti,
dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter obične [...]

Zdravlje političara kao zdravlje nacije

„Predsjednik Obama trebao bi nastaviti s korištenjem žvakaćih guma za odvikavanje od pušenja,“ zaključio je Jeffry Kuhlman, šef zdravstvenog tima Bijele kuće. Amerikanci do takvih tančina poznaju zdravstveno stanje svog predsjednika. Memorandum o njegovu zdravstvenu stanju nalazi se na webu i svima je dostupan.
Je li to potrebno?
Jest! SAD je predsjednički sistem i građani se identificiraju s predsjednikom, čak se i stanje nacije iščitava kroz predsjedničko raspoloženje i reakcije. Poznato je da se Ameri loše hrane i imaju problema s pretilošću. Predsjednik treba poslužiti kao primjer i motiv građanima da zdravije žive. Čak i Obama mora promijeniti prehrambene navike, što treba djelovati motivirajuće na građane.
Europsko iskustvo
U Europi je drugačija situacija. Dominantna etika nalaže da zdravlje osobe bude njegova privatna stvar, koja se ne tiče nikog drugog. Osobni je odabir svoje zdravstveno stanje podijeliti ili ne s drugima. Dojam je da zdravlje predsjednika i ostalih državnih dužnosnika nema medijsku težinu. Nije zamijećena pokretačka i motivirajuća funkcija takovih izvješća. Čovječniji dojam, koji političare može približiti njihovim biračima i donijeti im simpatičniji imidž također nije eksploatiran. Tako Francuzi o zdravlju svog omiljenog predsjednika Francoisa Mitterranda nisu ništa znali, a čovjek je umro mjesec dana nakon odstupanja s predsjedničke funkcije od raka prostate. Sličnu situaciju imali smo i u Hrvatskoj, kod predsjednika Tuđmana, kod kojeg se ipak znalo da je bolestan, ali ništa više. Tu čak dolazi u pitanje sposobnost bolesnog čovjeka da obavlja državničku funkciju.
Hrvatski političari do sada su se pokazali odgovornima, pa je tako Đurđa Adlešić o svom karcinomu javno progovorila i povukla se sa svoje gradonačelničke funkcije. Novi predsjednik Josipović nije objavio svoj zdravstveni karton, pa nije utjecao na zdraviji život u Hrvata. Ipak, često ističe svoj kulturni angažman, čime možda želi podići kulturnu svijest u državi. Vidjet ćemo je li polučio uspjeh kroz količinu kulturnih manifestacija i posjećenost istih.

Moć uvjeravanja: 1. međunarodna konferencija o retorici i kulturi komuniciranja

U organizaciji tvrtke Ciceron komunikacije, 18. i 19. ožujka 2010. godine, u hotelu Antunović, održat će se 1. međunarodna konferencija o retorici i kulturi komuniciranja «Moć uvjeravanja». Konferenciju će voditi ponajbolji hrvatski i inozemni stručnjaci – psiholozi, poslovni ljudi, autori knjiga o komuniciranju, predstavnici elektroničkih medija, znanstvenici, glazbenici i kulturnjaci s ciljem podizanja razine svijesti o važnosti retorike i komuniciranja. U sklopu predavanja i radionica, sudionici će imati priliku slušati o problemu treme uoči javnih nastupa, o bontonu i umijeću uvjeravanja, internet komunikaciji, predstavljanju pred kamerama, poslovnoj komunikaciji itd.
Pri samom pogledu na teme konferencije, ističe se mnoštvo zanimljivih naslova, primjerice poput onog “Kako se dobro posvađati” o čemu će govoriti Ljubica Uvodić Vranić, psiholog psihoterapeut ili “Kako osusiti ves bez kvacica – „nova retorika“ u elektroničkim medijima (Facebook, blog, forumi, mobiteli)” novinara i književnika Renata Baretića.
Program Ciceron konferencije potražite na službenim stranicama organizatora.

Treba znati reći hvala

Stranica namijenjena PR-ovcima eReleases navodi pogrešku koja se svakodnevno događa u praksi PR-a, a kojoj se ne posvećuje dovoljno pažnje.  O kojoj se to greški radi? Prema njima, ne govorimo dovoljno često  “Hvala”.  Dakle,  krenimo redom s ljudima kojima ne smijemo zaboraviti reći tu kratku i jednostavnu riječ, a koja zapravo toliko znači ( i ništa nas ne košta):
1. Zahvala novinarima koji su objavili našu priču
Novinari nam zapravo ništa ne duguju i nisu dužni objaviti našu priču, pogotovo kad uzmemo u obzir stotine drugih vijesti koje im svakodnevno stižu u redakcije. Stoga, kad objave našu priču, učinili su nam uslugu. Istina, donekle smo i mi njima pomogli jer smo im dali privlačan materijal za njihove čitatelje, ali ipak ne bi smijeli zaboraviti zahvaliti im, bilo da je riječ o lokalnom ili pak nacionalnom mediju.
2. Zahvala klijentima na njihovoj lojalnosti
Ma koliko se mislilo da je puno teže pridobiti nove klijente nego zadržati one stare, važno je posvetiti puno pažnje odnosu sa sadašnjim klijentima, a to možemo postići tako što ćemo zaposlenike potaknuti da iskažu zahvalnost klijentima, slanjem poruka sa zahvalama (preporučuje se ručno napisana poruka koja je učinkovitija od e-maila ili telefonskog poziva jer je dugotrajnija) ili pak, tako što ćemo vjernim klijentima ponuditi popuste.
3.  Zahvala zaposlenicima na napornom radu
Zadovoljni i sretni zaposlenici bit će ujedno i puno produktivniji u izvršavanju svojih poslovnih obveza. To pridonosi i izgradnji boljih odnosa između poslodavca i zaposlenika, što će se u konačnici odraziti i na uspješnost posla.  Zahvalnost se može iskazati dodjeljujući im nagrade, omogućavajući im dane odmora te pismenim porukama zahvale u kojima se svakom zaposleniku iskazuje radi čega ga se cijeni, ma koliko patetično to zvučalo…
P.S.
Hvala na pozornosti.

Mogu tvitat o ovome, ali Twitter umire. I PR je upitan.

S onu stranu velike bare, u Atlanti precizno, održala se konferencija Ragan’s Social Media for Communicators, na kojoj se najviše tvitalo za vrijeme izlaganja Briana Solisa, prema riječima autorice članka na temu. I onda, ničim izazvan, taj svjetski poznati sociolog, futurist i valjda najveći stručnjak za nove medije ikad, kaže: Facebook je budućnost, Twittera sljedeće godine neće biti.
Solis kaže da će Facebook biti glavni kanal komunikacije s javnostima: „Sad je vrijeme da se počne razmišljati o Facebook Mobile strategiji“. A Twitterov najveći problem je kratkoročnost. Sat vremena je najdulji rok vidljivosti. „Twitter nema sjećanja, uvijek ide na novu stvar.“
I sad, nakon što smo lagano počeli iskopavanje groba za cvrkutanje, kreće dio zanimljiv PR-ovcima i svima koji to žele postati: Hoće li društveni mediji ubiti PR?
„Ne znam“, rekao je Solis, „ali predviđaju smrt PR-a kakvog poznajemo danas. Sad je vrijeme za preporod. Svi smo tu da bismo učinili PR ponovno značajnim.“
Glavna uloga komunikatora je da se igra „političara, diplomate“ i da privoli šefove i uprave da koriste društvene mreže. „Privilegija je imati ovakvu publiku“, rekao je Solis, misleći na sve nas na FB-u, Twitteru i inim mrežama, naizgled beznačajnim naspram ovih divova.
Kako su se promijenili kanali, tako se mora promijeniti i stil komunikacije – ton mora biti mnogo više razgovorni, savjetovao je Solis. Zbijao je i pošalice na tu temu koje nam je vjerno prenijela autorica teksta:
Kad piše objave za medije, on se onesvijesti: „Probudim se i mislim – Tko je to napisao? Nisam znao da mogu izgovoriti riječ sa toliko slogova.“
Ono što je posebno zanimljivo za pročitati jest spomen perspektive. Naime, važno je imati na umu, pri komunikaciji s Tviterašima, da smo svi potrošači. Slažem se s time da gubimo širu sliku iz vida kad prilazimo novim medijima. Uistinu, kao po defaultu, počnemo komunicirati marketinški, što nije prirodno. „Treba naučiti [...]

Kome smeta Marko Rakar?

To je jedino pitanje koje sam postavio nakon svega što se oko Mraka izdogađalo ovih dana. Zanimljiv je i timing… Marka znam godinama, upoznali smo se kada nijedan nismo bili niti blizu politici i nemam razloga ne vjerovati da stoji sve što je napisao u svom dnevniku na http://pollitika.com/mea-cupa. Znam da je radio u industriji koja se pomalo urušavala (tiskarstvo) sama od sebe zbog velike konkurencije i sve nižih cijena i nije njegov grijeh ako su se stvari jednostavno tako dogodile. Ako je napravio sve što je mogao da zatvori što više dugova, učinio je više nego dovoljno. Sjetite se samo famoznih klaunova Ladinija koji se danas čak usuđuju prozivati premijerku Kosor, nakon svega zla koje su učinili po Hrvatskoj.
To iskustvo ga je i motiviralo da se angažira u politici gdje već godinama ukazuje na gluposti s kojima živimo i pokušava ispravljati krive Drine, kako bi rekli susjedi. Izvanredno načitan i znatiželjan, lako je pronalazio nove načine kako se boriti za ono što je mislio da je pravo i pravedno i time dobio sva ova silna priznanja po svijetu proteklih godina.
I sad kome smeta jedan takav čovjek u uredu novog predsjednika? Čovjek koji ima nultu toleranciju na gluposti na koje uvijek zna ponuditi alternativno rješenje. Koji zna potražiti rješenje ako ga sam nema, ali opet s ciljem da napravi nešto što će biti na dobro svih. Čovjek koji će uporno tražiti proračun u Excelu jer ga se tako iznimno lako prekroji…
Neću ga više hvaliti iako bi sada mogao nabrajati brojne situacije u kojima sam učio od njega. Jako mi je žao da je do ovoga došlo. Makar se u svemu pod zadnje nismo morali slagati ili smo čak u nekim situacijama bili na posve suprotnim stranama, meni osobno sve do danas navedeno u medijima nije dovoljan razlog da Marko ipak [...]

Tako mi Bog pomogao… bla bla bla korupcija bla bla bla

Vijest dana 18. veljače 2010. je jasno, inauguracija predsjednika Ive Josipovića. Zagreb pun policije, prilaz na Trg sv. Marka kroz detektore i pretres. Pogled gore, snajperisti i kruži helikopter. Ništa strašno zapravo, očekivala sam puno veću napetost i strogoću. Došli smo na vrijeme, stali u drugi red, odmah iza svih onih uzvanika i svih ‘manje važnih’ ali s pozivnicom. A u tom mom drugom redu iza treće ograde sirotinja. Možda sam stala na krivo mjesto i bilo je tu iznimaka, mladih ljudi željnih da prisustvuju tom svečanom trenutku, par zagrebačkih gospođa u finim bundama, nekoliko ljudi s djecom. Nedugo potom odjekne glasno i ogorčeno: „Kako te nije sram?“ Glavice se dižu, svi virkaju da vide tko je tamo, ah da, došao je odbjegli premijer Ivo Sanader. Smjestiše se svi udobno, eto nam i himne i opet mlaki pljesak koji prekida: „ma ne plješće se poslije himne, o Bože…“
I stigao je i On, naš novi predsjednik. Ponovno svi na prstima ovaj put da vide novog poštenog vođu, fotoaparati blicaju, i svi čekamo taj: „Tako mi Bog pomogao“ i veliki inauguracijski govor. Par greški u prisezi pripisujemo uzbuđenju, a nevidljivu predsjedničku lentu bih pripisala, hm, zaboravu? Hoćemo li i mi imati repete poput Obaminog ponavljanja prisege, pitao se i kolumnist Večernjeg lista Marinko Jurasić. Bilo kako bilo, počne govor. Nije to bilo to, ako smijem primijetiti. Svi želimo neku novu, bolju Hrvatsku bez korupcije, ali prazne parole i klišeji jednostavno ne drže vodu. Govor je svakako sadržavao sve bitne elemente uključujući i snažne poruke. Ali uzalud mi sve, kad se isključujem svake tri minute. Čitanje iz papira, i katkada gotovo prisilno, ali svakako neuspješno uvježbavano pogledavanje publike. Komunikacija sa mnom, kao dijelom publike – nula bodova. Naglašavanje bitnih dijelova – koje naglašavanje? Dobro je Šprajc rekao u Dnevniku HTV-a: „Dosadnjikavim stilom je [...]

Hoćete li mejlati ovaj tekst? Fantastičan je!

Odmah moram priznati da sam ‘maznula’ naslov članka objavljenog na New York Timesu „Will You Be E-Mailing This Column? It’s Awesome“, a bogme i vrijedno ga prevevši prenijela. Tema je naime, istraživanje koje je provelo University of Pennsylvania o člancima koji se najčešće šalju putem e-maila. Šaljemo li radije dobre ili loše vijesti? Želimo li skandalizirati ili prosvijetliti? Koje su to priče koje želimo poslati prijateljima i poznanicima i zašto?
Nakon šest mjeseci proučavanja i provjeravanja svakih 15 minuta koji su najčešće poslani članci, analiziranja sadržaja i kontroliranja čimbenika poput pozicije na stranici ili home page-u, istraživači su došli do prilično zanimljivih rezultata.
Uvijek tvrdimo, a i neke ‘tabloidne’ novine praktički žive na toj teoriji i to prilično dobro, da najviše volimo čitati o seksu, patnji i glupostima. Možda o tomu i čitamo, usputno i nerijetko potajno, ali ispada da svojim prijateljima šaljemo odnosno širimo posve drugačije sorte članaka.
Prije svega, čitatelji NY Timesa radije šalju pozitivne nego negativne teme. To mi je jasno, dovoljno samu sebe deprimiram pri čitanju o mračnim sudbinama i ljudima, a kamo li da još ‘bediram’ druge.
Sljedeće obilježje je dužina teksta. Obično se šalju duži tekstovi koji zahtijevaju intelektualni angažman. Ali što se dužine tiče, da bi to bilo potpuno provjerljivo trebala bi postojati duga i kratka verzija svakog članka, pa da se vidi koja se više šalje.
Uz intelektualni angažman, svakako su popularni članci koji ispunjavaju strahopoštovanjem. Generalno gledano, 20 posto članaka s naslovnice NY Timesa (odnosno home page-a) je dalje poslano, a 30 posto mejlanih je posvećeno znanstvenim temama, među kojima su i oni relativno rečeno nezanimljivi laicima poput „The Promise and the Power of RNA“.
„Znanost je nadmašila naša očekivanja“, komentirao je dr. Berger psiholog i profesor marketinga u školi Penn’s Wharton. „Očekivali smo da će se dijeliti praktične informacije o zdravlju ili novim gadgetima, kao [...]

Next Page »