Zdravlje političara kao zdravlje nacije

„Predsjednik Obama trebao bi nastaviti s korištenjem žvakaćih guma za odvikavanje od pušenja,“ zaključio je Jeffry Kuhlman, šef zdravstvenog tima Bijele kuće. Amerikanci do takvih tančina poznaju zdravstveno stanje svog predsjednika. Memorandum o njegovu zdravstvenu stanju nalazi se na webu i svima je dostupan.
Je li to potrebno?
Jest! SAD je predsjednički sistem i građani se identificiraju s predsjednikom, čak se i stanje nacije iščitava kroz predsjedničko raspoloženje i reakcije. Poznato je da se Ameri loše hrane i imaju problema s pretilošću. Predsjednik treba poslužiti kao primjer i motiv građanima da zdravije žive. Čak i Obama mora promijeniti prehrambene navike, što treba djelovati motivirajuće na građane.
Europsko iskustvo
U Europi je drugačija situacija. Dominantna etika nalaže da zdravlje osobe bude njegova privatna stvar, koja se ne tiče nikog drugog. Osobni je odabir svoje zdravstveno stanje podijeliti ili ne s drugima. Dojam je da zdravlje predsjednika i ostalih državnih dužnosnika nema medijsku težinu. Nije zamijećena pokretačka i motivirajuća funkcija takovih izvješća. Čovječniji dojam, koji političare može približiti njihovim biračima i donijeti im simpatičniji imidž također nije eksploatiran. Tako Francuzi o zdravlju svog omiljenog predsjednika Francoisa Mitterranda nisu ništa znali, a čovjek je umro mjesec dana nakon odstupanja s predsjedničke funkcije od raka prostate. Sličnu situaciju imali smo i u Hrvatskoj, kod predsjednika Tuđmana, kod kojeg se ipak znalo da je bolestan, ali ništa više. Tu čak dolazi u pitanje sposobnost bolesnog čovjeka da obavlja državničku funkciju.
Hrvatski političari do sada su se pokazali odgovornima, pa je tako Đurđa Adlešić o svom karcinomu javno progovorila i povukla se sa svoje gradonačelničke funkcije. Novi predsjednik Josipović nije objavio svoj zdravstveni karton, pa nije utjecao na zdraviji život u Hrvata. Ipak, često ističe svoj kulturni angažman, čime možda želi podići kulturnu svijest u državi. Vidjet ćemo je li polučio uspjeh kroz količinu kulturnih manifestacija i posjećenost istih.

Kome smeta Marko Rakar?

To je jedino pitanje koje sam postavio nakon svega što se oko Mraka izdogađalo ovih dana. Zanimljiv je i timing… Marka znam godinama, upoznali smo se kada nijedan nismo bili niti blizu politici i nemam razloga ne vjerovati da stoji sve što je napisao u svom dnevniku na http://pollitika.com/mea-cupa. Znam da je radio u industriji koja se pomalo urušavala (tiskarstvo) sama od sebe zbog velike konkurencije i sve nižih cijena i nije njegov grijeh ako su se stvari jednostavno tako dogodile. Ako je napravio sve što je mogao da zatvori što više dugova, učinio je više nego dovoljno. Sjetite se samo famoznih klaunova Ladinija koji se danas čak usuđuju prozivati premijerku Kosor, nakon svega zla koje su učinili po Hrvatskoj.
To iskustvo ga je i motiviralo da se angažira u politici gdje već godinama ukazuje na gluposti s kojima živimo i pokušava ispravljati krive Drine, kako bi rekli susjedi. Izvanredno načitan i znatiželjan, lako je pronalazio nove načine kako se boriti za ono što je mislio da je pravo i pravedno i time dobio sva ova silna priznanja po svijetu proteklih godina.
I sad kome smeta jedan takav čovjek u uredu novog predsjednika? Čovjek koji ima nultu toleranciju na gluposti na koje uvijek zna ponuditi alternativno rješenje. Koji zna potražiti rješenje ako ga sam nema, ali opet s ciljem da napravi nešto što će biti na dobro svih. Čovjek koji će uporno tražiti proračun u Excelu jer ga se tako iznimno lako prekroji…
Neću ga više hvaliti iako bi sada mogao nabrajati brojne situacije u kojima sam učio od njega. Jako mi je žao da je do ovoga došlo. Makar se u svemu pod zadnje nismo morali slagati ili smo čak u nekim situacijama bili na posve suprotnim stranama, meni osobno sve do danas navedeno u medijima nije dovoljan razlog da Marko ipak [...]

Tako mi Bog pomogao… bla bla bla korupcija bla bla bla

Vijest dana 18. veljače 2010. je jasno, inauguracija predsjednika Ive Josipovića. Zagreb pun policije, prilaz na Trg sv. Marka kroz detektore i pretres. Pogled gore, snajperisti i kruži helikopter. Ništa strašno zapravo, očekivala sam puno veću napetost i strogoću. Došli smo na vrijeme, stali u drugi red, odmah iza svih onih uzvanika i svih ‘manje važnih’ ali s pozivnicom. A u tom mom drugom redu iza treće ograde sirotinja. Možda sam stala na krivo mjesto i bilo je tu iznimaka, mladih ljudi željnih da prisustvuju tom svečanom trenutku, par zagrebačkih gospođa u finim bundama, nekoliko ljudi s djecom. Nedugo potom odjekne glasno i ogorčeno: „Kako te nije sram?“ Glavice se dižu, svi virkaju da vide tko je tamo, ah da, došao je odbjegli premijer Ivo Sanader. Smjestiše se svi udobno, eto nam i himne i opet mlaki pljesak koji prekida: „ma ne plješće se poslije himne, o Bože…“
I stigao je i On, naš novi predsjednik. Ponovno svi na prstima ovaj put da vide novog poštenog vođu, fotoaparati blicaju, i svi čekamo taj: „Tako mi Bog pomogao“ i veliki inauguracijski govor. Par greški u prisezi pripisujemo uzbuđenju, a nevidljivu predsjedničku lentu bih pripisala, hm, zaboravu? Hoćemo li i mi imati repete poput Obaminog ponavljanja prisege, pitao se i kolumnist Večernjeg lista Marinko Jurasić. Bilo kako bilo, počne govor. Nije to bilo to, ako smijem primijetiti. Svi želimo neku novu, bolju Hrvatsku bez korupcije, ali prazne parole i klišeji jednostavno ne drže vodu. Govor je svakako sadržavao sve bitne elemente uključujući i snažne poruke. Ali uzalud mi sve, kad se isključujem svake tri minute. Čitanje iz papira, i katkada gotovo prisilno, ali svakako neuspješno uvježbavano pogledavanje publike. Komunikacija sa mnom, kao dijelom publike – nula bodova. Naglašavanje bitnih dijelova – koje naglašavanje? Dobro je Šprajc rekao u Dnevniku HTV-a: „Dosadnjikavim stilom je [...]

Krizno komuniciranje a la John Edwards ili PR katastrofa

John Edwards, bivši senator iz Sjeverne Karoline i nekadašnji potpredsjednički kandidat Demokratske stranke na izborima 2005., priznao je 21. siječnja očinstvo nad djevojčicom koju je dobio iz veze sa Rielle Hunter.
„Ja sam Quinnin otac. Učinit ću sve što je u mojoj moći da joj omogućim ljubav i podršku koju zaslužuje. Krivo sam postupio negirajući da sam njezin otac i nadam se da će jednog dana razumjeti i oprostiti mi“, rekao je Edwards u svom, najblaže rečeno zakašnjelom priopćenju.
Američka glumica i producentica Rielle Hunter široj je američkoj javnosti postala poznata nakon napisa o ljubavnoj vezi između nje i Johna Edwardsa. Upoznali su se kada ju je Edwards angažirao za snimanje kratkih filmova o zbivanjima iz svoje kampanje za Bijelu kuću. U veljači 2008. rodila je kćer, ali na rodnom listu nije navela ime oca. Edwards je priznao aferu s Hunter u kolovozu 2008. ali je tada demantirao očinstvo nad djevojčicom.
Još je onda John Edwards dobio jedinicu iz kriznog komuniciranja. Podsjetimo, priznao je aferu sa producenticom dok mu je supruga vodila bitku sa rakom dojke. „Ovdje se radi o jednom od smrtnih grijeha u kriznom komuniciranju – a to je priznati nešto kada već svi znaju što je istina“ komentirao je Krešimir Macan, navodeći dalje: “Ako su bili u pravu oko ljubavnice, koju je jednakim žarom negirao, zašto bi bili u krivu oko djeteta, to je ono što javnost misli”. I eto čuda, ponovno je uslijedila PR katastrofa.
Zanimljivo je to da je Edwards priznao očinstvo nad djevojčicom samo nekoliko dana prije izlaska ’skandalozno iskrene’ knjige „Političar“. Autor knjige je Andrew Young bivši savjetnik Johna Edwardsa. Young je u prosincu 2007. javno utvrdio očinstvo nad kćerkicom Rielle Hunter. Kasnije je tu tvrdnju demantirao, stoga onaj dio o ’skandaloznoj iskrenosti’ isto sad zvuči pomalo smiješno, objašnjavajući uglavnom kako je ga je Edwards preklinjao [...]

Odijelo (ne) čini političara

Kritika odjevnog stila Gordona Borwna dosegla je svoj vrhunac: prema ocjeni časopisa za muškarce GQ,  najloše odjeven muškarac u 2010. godini biti će upravo britanski premijer. Prošle je godine zauzeo visoko treće mjesto, ali sada je očito nadmašio i samog sebe. U objašnjenju za ovu nelaskavu titulu stoji da se Brownov način odijevanja može reći da je odraz svega osim prvoklasnog primjera poznatog britanskog stila.
Premijer je prepoznatljiv po svojim tamnim, lagano naboranim odjelima, te uvijek umornim izrazom lica. Na ovoj listi našlo se još dva svjetska političara: na trećem je mjestu francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, za kojeg kažu da bi se više trebao brinuti o odjeći, a manje o svome niskom stasu, dok je osmo mjesto zauzeo sjevernokorejski lider Kim Džong-il.
Po svemu sudeći, čini se da je uzrečica «odijelo ne čini čovjeka» zastarjela. Iako Gordon Brown nije ni maneken, a ni hollywoodski glumac, to se od njega, kao javne ličnosti, očito očekuje što potvrđuje kako izgled sve više dobiva na važnosti. Sjetimo se samo nedavnih predsjedničkih izbora, tijekom kojih su se novinari okomili na Ivu Josipovića i na njegov izgled «kuhane noge». Josipoviću se zamjeralo nedostatak karizme i strasti, ali eto njegov fizički izgled nije presudio izbornoj utrci. Sada mu neki modni kritičari prigovaraju, kao i Brownu, dosadan profesorski stil u oblačenju. S druge smo pak strane imali hrvatskog George Clooneya, odnosno naočitog, nezavisnog kandidata Nadana Vidoševića. Iako nije bio u pitanju izbor za Mistera Hrvatske, neki su vjerojatno za njega glasali i zbog ljepote. No, to mu nije pomoglo ni da uđe u drugi izborni krug.
Međutim, uzmemo li primjer Johna F. Kennedya i Richarda Nixona, uvjeriti ćemo se da izgled može biti presudan. Naime, 1960. godine održana je prva tv debata predsjedničkih kandidata u povijesti, koja je imala veliki učinak na ishod izbora. Mlađahan, vitalan i preplanuo [...]

Krešimir Macan za Večer: Kaj je oblekla predsednikova žena

Za subotnji prilog “V Soboto”, slovenskog dnevnika “Večer“, Krešimir Macan donosi dnevnik “Od petka do petka” u kojem je komentirao politička zbivanja koja su obilježila prvi tjedan poslije predsjedničkih izbora u Hrvatskoj: posljednje sučeljavanje predsjedničkih kandidata Milana Bandića i Ive Josipovića, pobjedu Josipovića, Sanaderovo izbacivanje iz stranke, susret Pahor-Kosor u Kranjskoj Gori…
Cijeli članak možete pročitati ovdje.

Republikanski maneken ruši Obamu?

Republikanac Scott Brown pobijedio je 19. 1. na posebnim izborima za američki Senat u saveznoj državi Massachusetts. Izbori su se održali nakon smrti legendarnog demokratskog senatora Edwarda Kennedya, koji je predstavljao Massachusetts čak 47 godina u gornjem domu Kongesa. Zbog toga ovi izbori predstavljaju i velik simbolički poraz demokrata. Brown je napravio veliko iznenađenje pobijedivši favoriziranu državnu tužiteljicu Marthu Coakley, kandidatkinju demokrata. Pobjeda republikanca u jednoj od najvjernijih utvrda demokrata zasigurno je velik udarac za stranku na vlasti (demokrati imaju tri puta više registriranih birača u Massachusettsu).
Scott Brown tipični je republikanac, pravnik s dugogodišnjim iskustvom u vojsci. Donedavno nepoznat široj javnosti, u kampanji se predstavio kao prototip konzervativnog amerikanca, koji vozi obitelj na misu u svom pick up-u, vjeruje oružju i protivi se gay brakovima. Pravom bandićevskom kampanjom pobijedio je 52-47% demokratsku predstavnicu, kojoj se nije baš obilazilo svaku zabit Massachusettsa, kako je to činio republikanac. Nije unio neke nove ideje- pobijedio je Marthu Coakley negativnom kampanjom. Naveo je glasače da misle kako je odabir njega ujedno i referendum protiv viših poreza i Obamine zdravstvene reforme.
U kompliciranom američkom načinu donošenja vitalnih zakona, odabir Browna zapravo znači i vjerojatni pad Obamine zdravstvene reforme. Naime, Brown je 41. republikanac u Senatu (100 zastupnika), što ruši demokratima 3/5 većinu, koja je potrebna da zakon bude jednostavno izglasan. Sada republikanci imaju mogućnost doslovno beskonačnog proceduralnog otezanja s izglasavanjem tog zakona.
Obamin ključni unutarnjepolitički plan- zdravstvena reforma, čini se, pada u vodu. Vanjskopolitički plan je već pao- američka vojska nije napustila Irak, a u Afganistan je poslao i dodatne trupe. Time Obama pokazuje da je sadržaj njegove politike zapravo šupalj. Njegova gotovo mesijanska forma opčinila je ne samo Amerikance, već i cijeli svijet, pa čak i žiri Nobelove nagrade za mir. Obama je zasigurno žrtva previsokih očekivanja (što je posljedica odličnog brandiranja kao političara), ali nije [...]

Vodič kroz izborne gubitnike III. dio

Sagu o izbornim gubitnicima zaključit ćemo, pogađate, Milanom Bandićem. Pobjednikom i predsjednikom proglašen je Ivo Josipović, pa je i Bandić našao svoje mjesto među looserima.

Od samog početka Milan Bandić se predstavio kao netipičan kandidat. Kao zadnji uključio se u predizbornu kampanju (iako iza sebe ima već par mjeseci svojevrsne kampanje po Hrvatskoj, na račun zagrebačkih poreznih obveznika). Već pri objavi kandidature pokazao je svojim suradnicima da neće imati ni najmanje lagan posao. Nakon što je njegov tim pripremio cijelu kampanju uz slogan „raditi za Hrvatsku kao pčela“, Milan je ipak odlučio da će on raditi kao konj. Tako su sve morali početi planirati iznova.
Kroz prvi izborni krug njegova taktika bila je obići što više gradova i općina, a kroz medije se obraćati što manje. Na sučeljavanjima, ako se pojavio, prikazivao se kao radnik koji ne priča već djeluje. Nije participirao u svađama i podmetanjima drugih kandidata. Njegov javi nastup nikako mu nije donio mnogo glasova: njegov pogled zadržava se na podu, uz neartikuliran govor s previše lokalizama i fraza, a o sebi je najčešće govorio u trećem licu (njegovu umješnost korištenja engleskog neću ni spominjati). Nakon ne toliko upadljivih terenskih spotova, izdao je svoj najbolji spot Svi govore o Bandiću.
Kroz drugi krug, taktika se potpuno mijenja, od radnika postaje svađalica i podmeće protukandidatu sve prljavo rublje do kojeg je uspio doći. Iskorištava Josipovićevu kardinalnu grešku s Crvenom Hrvatskom, ali ju prekomjerno eksploatira, što se manifestiralo u njegovom, kasnije zabranjenom spotu Stop crvenoj Hrvatskoj. Možda bi bolje bilo da su forsirali Bandića kao radnika, kroz puzanje s vijencem.  Zadnji dan kampanje bio je poražavajući za Bandića. Prvo je sazvao konferenciju za novinare na kojoj je zamolio USKOK da se izjasni ukoliko postoji bilo koji proces protiv njega, nakon čega je glasnogovornik potvrdio da takvu istragu vode. Kasnije su ublažili izjavu, ali [...]

Vodič kroz izborne gubitnike II. dio

Drugi dio analize kandidata koji se nisu plasirali u drugi izborni krug predsjedničkih izbora. Ovaj put oni lošije plasirani, ali ništa manje interesantni…
Miroslav Tuđman
Možda i najugodnije iznenađenje ovih izbora. Iako nema iznimno pozitivan imidž niti zavidnu karizmu svojim javnim nastupom sve je to nadoknadio. Bio je odmjeren i uvjerljiv, a nije se uključivao u svađe bivših i sadašnjih HDZ-ovaca. Možda ključni razlog ovog rezultata je njegova dobra web kampanja. Stranica mu je informativna i pregledna. Svaki portal koji je imao anketu o rejtingu kandidata, pokazivao je neočekivano dobar Tuđmanov rezultat. Za to je zaslužan njegov izborni stožer, koji je pumpajući glasove svom kandidatu pokrenuo badndwagon efekt, odnosno želju ljudi da se poistovjete s pobjednicima, u ovom slučaju vodećim u anketama. Spot mu je loš, a nije ni podršku Marka Perkovića Thompsona iskoristio na pravi način. Potrošio je 50 000 kn za kampanju i dobio 4% glasova, a Primorac je potrošio 4 milijuna samo na tisak i TV oglašavanje i osvojio manje od 6%. Mislim da to dovoljno ilustrira Tuđmanov uspjeh.

Damir Kajin
Imao je vjerojatno najbolju kampanju, kada se gleda omjer uloženog novca i kvalitete izvedbe. Imao je vrlo jasne poruke odaslane prema preciziranom dijelu biračkog tijela. Javnost je prezentirao zanimljivu kampanju, s dobrim plakatima i spotom. Nedostatak sredstava nadoknadio je inventivnošću, pa je dijelio autohtono vino i rakiju, a žena mu je šivala pregače i stolnjake. Ipak, 3.9% glasova je loš rezultat. Čini se da se biračima nije svidjelo njegovo prekomjerno pozivanje na partizane. Još veći problem je njegov imidž regionalnog političara, kojeg se nije riješio ni na ovim izborima. Svoj rezultat ostvario je do Učke, van Istre birači ga nisu ozbiljno shvatili. Njegova kampanja uglavnom se bavila Istrom i unutarnjim (hrvatskim) lopovima. Previše negativan u nastupu, nije se doticao ključnih pitanja, osim korupcije.
Josip Jurčević
Kao kandidat koji nije bio poznat široj [...]

Krešimir Macan za 24sata: Hrvatska odlučila, Ivo Josipović seli na Pantovčak

Krešimir Macan svakog dana komentira predsjedničke izbore za 24sata u kolumni Izborni inženjering.
A pobjednik uzima sve, kažu mnoge pjesme. Bez obzira što je pobjedi prethodilo. I zato mu na pobjedi treba čestitati. Jučer je Hrvatska većinski glasala protiv. Tu je Ivo Josipović dobro poentirao u posljednjem tjednu kampanje. Pozivao je: ‘Izađite i glasajte – važno je’. Uspio je ukazati na slabe strane Milana Bandića u nekoliko posljednjih sučeljavanja. I konačno pokazati da i on može pecnuti da boli. A da se sam ne uvalja u kaljužu. Treba mu odati priznanje što je iz dana u dan rastao. Pretvarao je drugi krug izbora u referendum protiv Bandića. Poruka je prošla, širila se sama od sebe i kad se to dogodi, nemate učinkovita lijeka. Birači su izašli u većem broju nego prije i većinom rekli ne Milanu Bandiću. Koji je, pak, u ovom drugom krugu više griješio.
Sad Ivo Josipović, izabrani predsjednik svih građana Hrvatske, treba pružiti ruku i biračima koji su glasali za Milana Bandića. Prvim potezom treba pokazati da je uistinu i iskreno i njihov predsjednik. To mu je prilika da mandat započne na posve nov i za mnoge neočekivani način.
I tako zaokružiti priču o novom hrvatskom predsjedniku – europske orijentacije i pravednoj državi. Predsjednik koji neće preferirati stranačke boje, koji
neće biti zlopamtilo i koji će Hrvatsku uvesti u Europsku uniju.
Klikom na link potražite sve što smo dosad napisali na temu predsjednički izbori, a više najnovijih vijesti potražite na portalu http://predsjednicki-izbori.com/.

Next Page »