Izlaznost uopće nije tako niska, problem je u biračkim popisima

Zanimljiv je pogled unatrag. Na prvom referendumu 19.5.1991. (izvor izbori.hr) u biračke popise je bilo upisano 3.652.225 birača, glasalo je 3.051.881 ili 83,56% i od toga ZA 2.845.521 ili 93,24%. Uzeo sam prve poratne izbore kao ogledne 29.10.1995. Hrvatska je još imala samo 3.634.233 birača u biračkim popisima i izborima je pristupilo visokih 2.500.040 ili 68,79% birača.

Što se to događa u međuvremenu da birački popis u Hrvatskoj danas ima 4.504.765 birača – na nedjeljnom referendumu glasalo ih je 1.960.231 ili tek 43,51%. Ništa u stvarnom životu, osim očita lošeg vođenja biračkih popisa. Netko je dobro primijetio, jedina razlika između stvarnog života i biračkih popisa je bila da od jednog trenutka u biračkim popisima nitko više nije umirao. Jedino tako možete objasniti činjenicu da danas imamo više birača u popisu nego popisanih građana Republike Hrvatske. Naime najnoviji popis od prošle godine izbrojio je samo 4.456.096 građana Republike Hrvatske (minimalna razlika u odnosu na popis 2001. kada su ih izbrojali 4.437.460 – od toga tada oko 900 tisuća maloljetnika koji ne glasaju).

Ako te brojke primijenimo na najnoviji popis ispada da je birača u Hrvatskoj moglo biti tek nešto više od 3.556.096 čime smo se jako približili brojkama iz 1991. ili 1995. Ako prigodno uzmemo brojku birača iz popisa u vrijeme prvog referenduma dobit ćemo izlaznost od 53,6%, što je vjerojatno bliže stvarnosti od brojke koje dobivamo prema sadašnjem popisu birača.

Zaključak je jasan i nedvosmislen – ne samo da smo uvjerljivo rekli ZA Europskoj uniji, već smo i konačno dokazali da se postojeći birački popisi pod hitno moraju ažurirati kako bi reflektirali stvarno stanje života u Hrvatskoj.

Tome u prilog idu i ozbiljna istraživanja javnog mnijenja koja uvijek donose do 15% veću izlaznost, dok vrlo precizno pogađaju rezultate kako na izborima tako i na ovom referendumu. Jer se istraživanja rade među živim ljudima, ne mrtvim dušama u popisu birača zbog kojih izlaznosti barem statistički ispadaju manjima.

I na kraju jedna molba – počnite konačno ozbiljno razmatrati relevantna istraživanja. Nepunih mjesec dana nakon što je s velikom preciznošću Ipsos Plus predvidio rezultate parlamentarnih izbora, isto se ponovilo i s predviđanjima rezultata referenduma. Hrvatska ima sjajne istraživače koji odlično i profesionalno obavljaju svoj posao. Trendovi iz istraživanja se teško mijenjaju kada su razlike velike i iznenađenja su rijetka. To je potvrdio i ovaj referendum – užasnoj kampanji usprkos.

Ako pogledamo trendove koje donosi terensko istraživanje Crobarometar agencije Ipsos Puls zaključno sa studenim tada su stvari još jasnije. U općoj populaciji pozitivan stav je stabilan i prevladavajući, dok je razlika kod onih koji bi glasali na referendumu još izrazitija.

Raspoloženje je dakle uvjerljivo proeuropsko i referendum prolazi u slučaju normalne izlaznosti od 50-60% koja se može očekivati zbog intenzivne kampanje pobornika i protivnka EU referenduma. Iznenađenja su moguća jedino u slučaju vrlo niskog odziva na referendum i zato – u nedjelju svi na birališta:-). Ja sam za, a vi mi recite zašto ne!

Dvosmjerna komunikacija u kampaniji ili ne, ono što naš Krešimir Macan smatra još važnijim je nastavak interakcije vlasti s biračima nakon što zasjedne u ministarske fotelje.

“Držim da bi upravo to bila promjena koja bi unijela transparentnost i donijela nadu da nam za četiri godine neće trebati nova Vjetrenjača“, izjavio je Macan za 24 sata u prosincu.

I upravo se to dogodilo. Na dan kad je nova Vlada prisegnula otvoreni su i službeni profili Vlade RH na društvenim mrežama. Facebook stranice Vlade RH do sada ima nešto više od 16 000 fanova, ali ono što je najvažnije je da hrvatski građani iz zemlje i svijeta aktivno komentiraju Vladine postove, te otvaraju dvosmjernu komunikaciju izravno s Vladom RH. Tako na jednom postu ima više od 900 komentara što je imponzatan rezultat za stranice u Hrvatskoj. A upravom su prema nekim istraživanjima komentari na Facebook-u četiri puta vrijedniji od „like-ova“ .

Idealno bi bilo da svaki ministar otvori profil na Facebook-u pa da na taj način građani mogu direktno komunicirati sa resorom koji ih zanima. Do sada profile na Facebook-u ili fan stranice imaju Željko Jovanović, Mirando Mrsić, Vesna Pusić, Arsen Bauk i naravno, Zoran Milanović (slobodno javite ako smo nekoga izostavili).

Ono što je još važnije u svemu ovome  jest Uredba o Uredu Predsjednika Vlade Republike Hrvatske od 12. siječnja 2012. kojom se osniva i Odjel za online komunikaciju unutar Službe za odnose s javnošću Vlade RH za koju je predviđeno čak 7 izvršitelja. Dakle dvosmjerna komunikacija nove vlade nije hir, već će se raditi o sustavnoj komunikaciji. Čestitamo!

No dnevno dvosmjerno komuniciranje Vlade RH je vrlo odgovoran posao, pun izazova i pod budnom paskom i oporbe i medija. Ono na što vladin on line tim treba paziti su propusti i gafovi koje je jako lako napraviti na društvenim mrežama jer se na njima svi nekako osjećamo opuštenijima. Tako je nedavno parlamentarna zastupnica i ministrica u sjeni Diane Abbott iz Laburističke stranke napisala na svom Twitter profilu: „Bijelci obožavaju igrati ‘podijeli pa vladaj’. Ne smijemo si dopustit da igramo kao oni” komentirajući presudu za ubojstvo crnog mladića koje se dogodilo prije 18 godina, a izazvala je podijeljene reakcije i među crnom populacijom u Velikoj Britaniji. Javnost je pogodio ovaj rasistički ispad pogotovu zato jer je Abbott prva tamnoputa zastupnica izabrana u britanskom parlamentu. Njezin stranački kolega Chuka Umunna izjavio je da su ovakvi i slični komentari neprihvatljivi te potvrdio da političarima Twitter može biti jako koristan, ali u isto vrijeme i opasan alat. Predsjednik njihove stranke Ed Miliband se također složio sa Umunnom. Abbott se nije odmah ispričala već je ponovno preko Twittera nastojala objasniti da je njen tvit krivo protumačen te da se on odnosio na kolonijalizam 19. stoljaća, naglašavajući pritom kako je vrlo teško sve objasniti u 140 znakova. Nesporazum ili ne, predstavnici britanskih laburista izjavila su da je pogrešno donositi opće zaključke o rasi, vjeri i kulturi te da su oni “uvijek vodili kampanju protiv takvog ponašanje – kao i Diane Abbott.“ U konačnici Abbott se ispričala nakon što ju je na to prisilio njen šef Miliband.

Pisali smo kako je Seana Gallegher zbog jednog twita izgubio na irskim predsjedničkim izborima ili pak političarima koji su greškom svoje uzbuđenje ili slike dijelili s javnosti, na opće veselje medija. Zato Vlado još jednom čestitamo, ali oprezno:-)

Taj se odnos prati kroz kretanje potpore/protivljenja članstvu u ovoj zajednici europskih država u dvije skupine: ukupna populacija i dio populacije koji izlazi na referendum („likely voters“).

Završetak pristupnih pregovora i utvrđivanje datuma ulaska u EU u početku je osnažilo potporu hrvatskih građana/ki članstvu zemlje u zajednici europskih država i naroda. Međutim, u posljednjih se četiri mjeseca uočava zaustavljanje tog trenda povećanja potpore, pa i djelomično smanjivanje. Preokretu tog trenda nije pomoglo niti potpisivanje Ugovora o pristupanju, kao niti započeta promotivna kampanja.

Kad je riječ o razini potpore u općoj populaciji (obuhvaća i dio populacije koji neće izaći na referendum, odnosno ne znaju hoće li izaći ili neće) ovomjesečna su istraživanja pokazala potporu hrvatskom članstvo u EU od 55,1% (u odnosu na 55,6% ispitanika/ca iz prošlomjesečnog istraživanja). Tako je nakon presude hrvatskim generalima koja je utjecala na najnižu potporu članstvu u EU od početka mjerenja (44,6% u svibnju ove godine), nakon ostatka mjeseci povećan broj pristaša hrvatskog članstva za 11 postotnih poena. S druge strane, usporedba ovomjesečnih rezultata s onima izmjerenim prije godinu dana pokazuje da je ona porasla za 6 postotka (s lanjskih 49,1% na sadašnjih 55,1%). Protiv hrvatskog članstva u EU početkom mjeseca izjasnilo se 33,3% hrvatskih građana/ki, u odnosu na prošlomjesečnih 32,9%. U ovomjesečnom istraživanju javnog mnijenja zabilježeno je 11,6% neodlučnih (prošli mjesec 11,4%).

Vrlo su zanimljivi i rezultati među glasačima na referendumu o članstvu u EU. Da je referendum o pristupanju EU bio organiziran početkom mjeseca 60,3% ispitanika/ca sigurno bi izašlo na referendum, 11,3% njih bi vjerojatno izašlo. S druge strane njih 7,4% vjerojatno i 14,2% sigurno ne bi izašlo na neposredno izjašnjavanje o pristupanju. Još uvijek je 6,8% onih koji još ne znaju hoće li izaći na referendum. Među građanima/kama koji bi izašli na referendum („likely voters“) za ulazak u EU bi se izjasnilo njih 57,8%, što je blagi pad u odnosu na rezultate od prije mjesec dana (kad je podrška iznosila 58,7%). Početkom ovog mjeseca među ispitanicima koji bi izašli na referendum o članstvu sigurno bi glasovalo ZA njih 45,9% (prema 46,3% iz prosinca), dok bi vjerojatno glasalo ZA njih 11,9% (prema prošlih 12,4%). Među ispitanicima/cama koji bi izašli na referendum njih bi 31,2% glasovalo PROTIV članstva, što je nešto manji udio od prošlomjesečnih 32%. Među ispitanicima koji bi izašli na referendum o članstvu vjerojatno bi PROTIV članstva glasovalo njih 8,4% (prema prošlomjesečnih 7,5%), dok bi njih 22,8% sigurno glasovalo PROTIV članstva (prema prošlomjesečnih 24,5%). Povećan je udio neodlučnih s prošlomjesečnih 9,3% na ovomjesečnih 11%.

U analizi odnosa prema članstvu među ispitanicima koji ne izlaze na referendum, vidljiv je veliki udio protivnika hrvatskom članstvu (43,3% protivnika, 12,2% zagovornika). Buđenje tog dijela populacije jedan je od ciljeva protivnika članstvu koji su krenuli u svoju kampanju protiv članstva. U analizi odnosa u skupini koja još nije odlučila da li izlazi ili ne na referendum, dominiraju neodlučni (47,9% u toj skupini) uz 20,8% zagovornika i 31,3% protivnika.

Narednih dva tjedna kampanje izazov je i zagovornicima i protivnicima članstvu upravo u dvije vrlo prisutne skupine: populacija koja ne izlaze na referendum (u kojoj dominiraju protivnici članstva) ili još ne znaju da li će glasovati (u kojoj su najprisutniji neodlučni prema članstvu). Imajući na umu organiziranost jedne i druge skupine (zagovornika i protivnika), kao i raspoloživa sredstva, čini se da je pozitivan ishod u korist članstva sve izvjesniji.

▪ Kukuriku koalicija s dvostruko većom potporom i nakon parlamentarnih izbora

▪ Stranačke preferencije potvrđuju veliku prednost SDP-a pred HDZ-om; još samo dvije stranke prelaze izborni prag: Laburisti i HNS

▪ Ivo Josipović uvjerljivo najpozitivniji političar u zemlji; značajan porast pozitivnog doživljaja novog premijera

▪ Ivo Sanader najnegativniji hrvatski političar, a slijedi ga čelnica njegove nekadašnje stranke; Milanovićev izbor za premijera i promjena retorike znatno ublažili njegov negativni doživljaj

▪ Gospodarska kriza i u mjesecu velike izborne pobjede opozicije i dalje najvažnija tema u zemlji

▪ Velika očekivanja od nove Vlade u svim područjima (gospodarstvu, vanjskoj politici, i suzbijanju korupcije)

Prvo poslijeizborno mjesečno istraživanje agencije Promocije plus o društvenim i političkim preferencijama CRO Demoskop, koje je provedeno početkom ove godine, pokazuje da je nastavljena uvjerljiva prednost lijevo-liberalne koalicije. Jednako tako, u stranačkim se preferencijama nastavlja trend okrupnjavanja političke scene pri čemu dvije vodeće političke stranke u zemlji znatno prednjače u izboru, a još samo dvije prelaze izborni prag na nacionalnoj razini. Izborna pobjeda lijeve koalicije stavila je pred njih i velika očekivanja, posebno u području gospodarskog razvoja. Ovo su glavni nalazi ovomjesečnog ispitivanja političkih preferencija u našoj zemlji mjesec dana poslije izbora.

Lijeva koalicija okupljena oko SDP-a bilježi izbor od 42,8% što predstavlja blagi porast podrške u odnosu na rezultate postignute na izborima kad je Kukuriku koalicija u deset „domaćih“ izbornih jedinica zabilježila izbor od 41,1%. S druge strane HDZ je sa svojim koalicijskim partnerima (HGS i DC) zabilježila nešto slabiji rezultat u odnosu na izbore (22,4% prema izbornih 23,5%). Hrvatski laburisti su ostali na sličnom rezultatu (5,4% prema izbornih 5,2%), dok je blagi porast zabilježilo nekoliko lista: HSP dr. A. Starčević-HČSP (s 2,8% na 3,4%), HSP (s 3,0% na 3,2%), HDSSB (s 3,0% na 3,2%), NL dr.sc. Ivan Grubišić      (s 2,8% na 3,1%), Hrast (s 1,3 na 1,4%) i Ladonja (s 0,5% na 0,6%). Lista HSS-ZS-SP je ostala na istom rezultatu (3,1%), dok su slabiji rezultat, uz HDZ-ovu, zabilježile i ove liste: BUZ-PGS-HRS-Ljubo Jurčić (s 2,8% na 2,7%), HSLS           (s 3,1% na 2,4%), NL Milana Bandića (s 1,1% na 0,9%).

Osim preferencija koalicija, u istraživanju je utvrđena i preferencija samostalnih stranačkih lista. I na ovoj ljestvici SDP bilježi veliku prednost u odnosu na HDZ (33,1% prema 19,7%). Treće mjesto drže Hrvatski laburisti (5,4%), a HNS je odmah iza njih s izborom od 5,2%. Ove su četiri stranke ujedno i jedine prešle prag na nacionalnoj razini (cijela Hrvatska jedna izborna jedinica). Većina se ostalih stranaka natiskala između 3,4% i 2,2% (HDSSB 3,2% i HSP dr. A. Starčević           3,2%; HSS 3,1%; NL dr. Ivana Grubišića 2,8%; HSU 2,7%; HSLS 2,2%). Sve ostale stranke su zabilježile izbor od 5,2%, dok je 10,6% ispitanika/ca bilo neodlučno.

Predsjednik Josipović s ovomjesečnih 43,2% izbora (prošli mjesec 42,7%) najpozitivniji je političar u zemlji. Na drugo se mjesto doživljaja pozitivnih političkih osoba pod utjecajem izborne pobjede ali i poslijeizbornih poruka novi hrvatski premijer – Zoran Milanović – s izborom od 12,4% (prije mjesec dana 9,2%), dok je Jadranka Kosor s 5,6% izbora na trećem mjestu (prema 7,7% prije izbora). Guverner Rohatinski je najpozitivniji za 5,5% građana/ki (prije mjesec dana 6,4%). Među deset najpozitivnijih doživljaja političara još su Dragutin Lesar (4,2%), Vesna Pusić (3%), Ljubo Jurčić (2,2%), don Ivan Grubišić (1,4%), Ruža Tomašić (1,2%), Radimir Čačić i Damir Kajin (oba po 0,8%).

Redoslijed na vrhu pozitivnog doživljaja potvrđuju i rezultati istraživanja koji se odnose na pojedinačne percepcije vodećih političara u zemlji (koje govore o tome za koliko je građana/ki pojedini političar pozitivan ili negativan). Tako je predsjednik Josipović pozitivan za 86,2% građana/ki, a negativan za 8,1% (netto pozitivan doživljaj 78 postotnih poena). Zoran Milanović je pozitivan za 58,5% ispitanika/ca, a negativan za 26%. Prvak opozicije je u ukupnom doživljaju netto pozitivan 32,6 postotnih poena (prije mjesec dana bio je netto pozitivan 22 postotna poena). Jadranka Kosor je pozitivna za 27,6% građana/ki, dok je za njih 59,3% negativna. Bivša je premijerka u ukupnom doživljaju netto negativna za 31,8 postotnih poena (prije mjesec dana 41,8).

Sanader je povećao svoju prednost na ljestvici negativnog doživljaja hrvatskih političara. Tako je u posljednjem istraživanju Sanader najnegativniji političar za 27,4% ispitanika/ca (prošli mjesec 25%). Na drugom je mjestu Jadranka Kosor s negativnim doživljajem od 19,6% (prema prošlomjesečnih 23,3%). Na trećem je mjestu negativnog doživljaja Vladimir Šeks s izborom od 15,5% (prije mjesec dana 14,1%). „Svi političari“ su negativni izbor 8,4% ispitanika/ca, a slijede dva vodeća čelnika nove Vlade: Radimir Čačić (7,7% prema prošlomjesečnih 5%) i Zoran Milanović (3,4% prema prošlomjesečnih 7,1%). Među deset političara s doživljajem najnegativnijeg u zemlji još su: Andrija Hebrang (2,1%), Darko Milinović (1,4%), Stjepan Mesić (1,1%) i Vesna Pusić (0,9%).

U posljednjem istraživanju gospodarska kriza u zemlji je ponovo najčešći izbor (30,7%). Drugo mjesto drži izborna pobjeda Kukuriku koalicije (16,7%), dok su događaji oko otkaza radnicima Sisačke željezare na trećem mjestu s izborom od 12,2%. Slijede potpisivanje Ugovora o pristupanju Europskoj uniji (9,2%), suđenje bivšem premijeru Ivi Sanaderu i njegov izlazak iz pritvora (4,6%), zbivanja u hrvatskom nogometu i HNS-u (3,5%), zahtjevi, najave i rasprave o drastičnom rezanju javne potrošnje (3,5%), proslava Božića i Nove godine (2,8%), produbljivanje krize eurozone i najava nove recesije (2,5%), uhićenje policajaca zbog pomaganja kriminalcima (1,9%), konstituirajuća sjednica Sabora i izbor Vlade RH (1,6%) te događaji u HDZ-u i HSS-u nakon izbornog poraza (1,6%). Sve ostale teme i događaji zabilježili rijeđi izbor za događaj mjeseca.

Ovomjesečno istraživnje CRO Demoskop obuhvaćalo je još dvije zanimljive teme: spremnost na „odricanja i duboke rezove“ i očekivanja od nove Vlade u odnosu na prethodnu. Kad je riječ o spremnosti na odricanje, odnosno prihvaćanju „dubokih rezova“ zabilježeni su vrlo disperzirani odgovori i ne tako jednoznačna spremnost na odricanje. Bezuvjetna spremnost na odricanje zabilježena je u 21,6% slučajeva, dok je uvjetna spremnost zabilježena u 40,2% slučajeva (odgovori: Da, ako bi to donijelo boljitak u zemlji za nekoliko godina 21,0%; Da, ali samo ako bi se teret pravednije raspodjelio i da bogati plate više 19,2%). S druge strane 34,7% ispitanika nije spremna na nova odricanja (Odgovori: Ne, jer će ponovo najviše podnijeti teret oni koji nemaju ili koji imaju manje 8,0%; Ne, jer sam i do sada dovoljno podnosio/la 13,2%; Ne, neka uzmu bogatima ili onima koji su se obogatili na našim leđima 13,5%). Samo 3,5% ispitanika/ca nije odgovorilo na ovo pitanje.

Kad je riječ o očekivanju od nove Vlade u odnosu na prethodnu, puno uspješniji rad i veću učinkovitost ističe 28,3% ispitanika/ca, dok njih 42% očekuje da će nova Vlada biti djelomično uspješnija. Da će biti jednako uspješna smatra 5% sugovornika/ca, a da će biti jednako neuspješna smatra njih 7,8%. Djelomično će biti neuspješnija/lošija za 4,6% građana/ki, a puno neuspješnija/lošija očekuje njih 2,9%. Ništa ne očekuje 1,7% ispitanika/ca, dok njih 7,7% ne zna što da očekuje. Najveća su očekivanja na području gospodarstva (67,9% očekuje bolji rad nove Vlade), suzbijanja korupcije (66,8%), dok je nešto manje očekivanje na području vanjske politike (62,9%).

Jeste li ikada bacili nekoliko milijuna kuna kroz prozor?

Vjerojatno niste, ali smo upravo to gledali uživo prije samo dva tjedna – na izborima! Kako je do danas o izborima napisano gotovo sve pokušat ću dati jedan drugačiji, poslovni, pogled na protekle izbore. Naime, ne poznajem drugi poslovni proces osim izbornog u kojem se sprži toliko novaca, a da na kraju ne bude nikakve odgovornosti niti sankcija za bilo koga. Kada bi vaš direktor marketinga spržio nekoliko milijuna kuna, a da ne ostvari željeni tržišni udio ili totalno promaši s kampanjom, znao bi što ga čeka, a ni vama ne bi bilo svejedno. Zašto se to ne događa u izbornim kampanjama? Zašto kampanjama ne pristupaju profesionalno? Prvi razlog je što često niti naručitelji niti isporučitelji usluga nemaju dovoljno znanja o samom izbornom procesu pa se na kraju tješe da bolje nije ni moglo, da su napravili sve što su mogli i tako to ostaje u internom krugu i svi se nadaju da nitko po tome neće čačkati. No greške se ponavljaju iz kampanje u kampanju jer opet netko dođe s preporukom pa on ti je radio izbore već prije itd. Zanima me bi li ti isti pojedinci povjerili da im i najmanju zdravstvenu operaciju, njima  ili članovima njihove obitelji, izvede nekakav priučeni doktor ili šaman. Zašto onda to rade u kampanjama, kada su u pitanju njihove karijere, ugled sve?

Drugi razlog je nevjerojatno ignoriranje realnosti, što je opet posljedica neznanja, ali i taštine bez koje ne možeš u politiku. Agencija Ipsos Puls je ponovno vrlo precizno predvidjela rezultate izbora (u okviru pogreške istraživanja i specifičnosti izbornog sustava gdje dio mandata ne možete znati do finalnog prebrojavanja kasno u noć). Ako imate istraživanje tržišta koje vam kaže da je vaš tržišni udio takav, zašto samo na izborima netko očekuje da se taj trend može okrenuti preko noći? Sami znate da za povećanje tržišnog udjela od par postotaka na kompetitivnom tržištu trebate puno vremena i novca uložena u vrlo precizno ciljane kampanje. Što toliko zaslijepi ljude da sami sebe zavaravaju da se čudo može dogoditi? Čuda su češće iznimka nego pravila.

To potvrđuju i birači – Ipsos Puls ih je pitao kada su odlučili za koga će glasati i je li im kampanja u tom pomogla: nimalo, odlučio sam puno prije kampanje, reklo je 72,60% ispitanika, donekle, pomoglo je da učvrstim svoje stavove 17,90%, znatno, navelo me da dobro razmislim 5,30%, a presudno, promijenio sam mišljenje tek 1,60%.

Ne zna ili je odbilo odgovoriti 2,70%. Navedeni podaci potvrđuju da se 25% birača ipak odlučuje više ili manje na temelju kampanje i da se na njih može utjecati. Ali isto tako potvrđuju da se čuda ne događaju. Jer da je netko i uvjerio ovih 6,9% opet ne bi bilo dovoljno stići prednost Kukuriku koalicije. No, moglo je biti presudno za brojne granične mandate.

Treći je razlog banalan – nerad. Jedino u izborima pojedinci misle da će im mandati pasti s neba bez ikakva truda i rada. Valjda misle da se dovoljno pojaviti i da će birači zaslijepljeni njihovom lucidnošću i ljepotom potrčati baš njih izabrati. Naravno, nešto ipak morate uložiti pa odluče uložiti novac, što je mnogima puno lakše nego teško raditi neko vrijeme.

Izborne kampanje su danas profesionalno vođene marketinške priče, sa svim pravilima koji se i te kako držite u ozbiljnom poslu, a mislimo da ih možemo izigrati na izborima. Nažalost, mnogi se u to uvjere tek kad preskupo plate vlastito neznanje.

I na kraju zašto se o tome ne govori? Pa sami znate što biste rekli nekome tko bi vam se povjerio da je upravo spržio nekoliko milijuna kuna.

Krešimir Macan, Prilog In&Out, Poslovni dnevnik

Click here to view the embedded video.

Click here to view the embedded video.

Sabor 2012. koalicija podjela mandata rezultati izbori 2011 Kukuriku

Naime, Hrvatska nije uopće otišla u lijevo ako se pita birače – skoro pa nema razlike između 2007. i 2011. Kukuriku (957.935 glasova) i Laburisti (121.727) osvojili su na ovim izborima manje glasova (ukupno 1.079.662) nego 2007. kada su stranke Kukuriku koalicije zajedno osvojile 1.084.488 glasova. Dakle, neosporno je da bi stranke Kukuriku koalicije i 2007. zajedničkim nastupom pomele HDZ, kao što su napravile i 2011., samo bi rezultat HDZ-a bio nešto bolji od današnjeg. Apsurd hrvatskog izbornog modela je da možeš osvojiti najviše glasova i opet izgubiti izbore, što je razlog više da se ide u njegovu reformu, sada kada za to ima dovoljno ruku i odlučnosti.

Pitat ćete se pa gdje su onda nestali glasovi desnice – HSP je 2007. imao 83.006 (1 mandat), a HDSSB 44.552 (3 mandata), dok su ove godine imali dva HSP ukupno imala 135.769 glasova (1 mandat), a HDSSB 68.994 (6 mandata) – 77.205 glasova više, za 3 mandata više – ukupno 204.763 glasova. Dakle bili su vrlo živi na ovim izborima, ali nažalost pojedinci i podijeljeni. Dva HSP-a su združenim nastupom mogli uzeti 9 mandata i vjerojatno većinu Kukuriku koaliciji, što bi značajno utjecalo na izborni rezultat po pitanju mandata. Najviše je glasova izgubio HDZ – od 834.297 (2007.) na izborima 2011. su dobili tek 548.074 – impresivnih 286.223 glasa manje.

Izbore 2011. pamtit ćemo mi analitičari po puno zanimljivosti. Prvo izlaznost je bila manja 61,77% (2011. – 2.331.877) u odnosu na 62,47% (2007. – 2.389.391) – dakle glasalo je 57.514 birača manje. To potvrđuje da kampanja nije bila mobilizirajuća, prevratnička – nego totalno atipična. I to ne mislim samo na službena tri jedna kampanje, već cjelokupnu izbornu godinu, a poglavito od ljeta do danas. Imali smo kampanju u kojoj su vladajući i oporba zamijenili uloge i umjesto da oporba napada vladajuće, oni su se trudili na sve moguće načine napasti oporbu. Kukuriku se odlučio za strpljivu kampanju „bez pogrešaka“ što mu je na kraju donijelo pobjedu. Koju nisu uzeli, kako to volim reći, ali pobjeda je pobjeda, bez obzira na okolnosti i na tome im treba čestitati.

Najveći su gubitnici HSS, HSLS, HSP i Blok umirovljenici zajedno koji su najčešće svoje taštine stavili ispred znanja i vještina potrebnih za osvajanje mandata na izborima. Oni su i ti koji su donijeli pobjedu Kukuriku, jer su bili jedina stvarna opasnost njihovu uspjehu, poput Lesarovih laburista.

HSS se uljujkao na poziciji zadovoljnog koalicijskog partnera koji je računao na eventualno koaliciju, do koje nije došlo i tada su se zatekli nespremni za kampanju. O tome koliko nisu razmišljali što rade govori i to da su stavili popularnog ministra Bajsa na drugo mjesto u II. izbornoj jedinici gdje jednostavno nije imao šanse.

HSLS ili nije dovoljno znao ili nije bio dovoljno dobro organiziran financijski i logistički zgrabiti priliku – potencijal je tu postojao –skoro 40.000 glasova u zagrebačkim izbornim jedinicama je odličan potencijal, za koji je šteta da ga nisu pretvorili u barem jedan mandat.

Blok umirovljenici zajedno je precijenio potencijal i imena stranke i Ljube Jurčića – vjerujem da su prema anketama vidjeli već obavljen posao – no negativna kampanja i napadi im se nisu dogodili slučajno – obje velike stranke su zaštitile svoje interese kod umirovljenika i ovaj blok je ostao ispod praga – iako sa solidnih 66.220 prikupljenih glasova.

Za oba pravaška bloka je već dosad sve rečeno i napisano pa neću duljiti – nije kraj HSP-a i pravaša u Hrvatskoj – naći će se lider koji će ih ponovo okupiti i na nekim drugim izborima ovaj potencija od 135.769 pretvoriti u mandate. Pa makar to bila i žena jedini pravaš u Saboru u ovom trenutku – Ruža Tomašić.

Ovi izbori su potvrdili da parlamentarni izborni nisu što i lokalni – Milan Bandić je osvojio jedva 24.816 glasova i uistinu se u ovu trku nije trebao niti upuštati. Stipe Gabrić Jambo nije imao izbora, morao je u trku, ali fore ne pomažu na parlamentarnim izborima, kao niti Stipi Petrini. No, ako imate dobrog kanidata, koji im je sušta suprotnost, možete uz minimalnu kampanju i do dva mandata – čestitke don Ivanu Grubišiću. Ali zato samo najbolji trgovac može mandat kojeg nije imao pretvoriti u dva saborska mandata za sebe i sestru – što god mislili o Kerumu, nisam još našao nekoga tko mu je prigovorio da je loš trgovac.

I znam da neki vole pričati o tome da preuveličavamo utjecaj kampanja i koliko se toga može promijeniti tijekom tih posljednjih mjeseci. Ipsos Puls je pitao birače 2011. kada su odlučili i je li im kampanja u tom pomogla. Nimalo, odlučio sam puno prije kampanje reklo je 72,60% ispitanika, donekle, pomoglo je da učvrstim svoje stavove 17,90%, značajno, navelo me da dobro razmislim 5,30%, a presudno, promijenio sam mišljenje tek 1,60%. Ne zna ili je odbilo odgovoriti 2,70%.

Što god vi mislili ovi podaci se uklapaju u one da do 25% birača ipak odlučuje više ili manje temeljem kampanje i da se na njih istom može utjecati. Vjerujem da je puno njih koji su ostali, istraživanjima usprkos, ispod praga tu lekciju sada naučilo. Vidimo se na lokalnim izborima, a čitamo i prije – ovo nikako neće biti dosadna vremena u hrvatskoj politici.

Ante Prkačin pretjeruje u procjeni snage pravaša u ovom trenutku: „Da su se pravaške stranke ujedinile, imali bismo 15 do 20 zastupničkih mjesta. Siguran sam u to i netko mora odgovarati zato što nije tako.“

Ruža Tomašić iz HSP dr. Ante Starčević, jedini predstavnik pravaške političke opcije u novom sazivu Sabora također najavljuje da će se boriti za ujedinjenje pravaša, unatoč činjenici da ju iz “onog drugog” HSP-a nazivaju HDZ-ovim satelitom. Očito je da su osobne netrpeljivosti između pravaških lidera prevelike, a od toga koristi u prvom redu imaju ostale desne stranke.

Jednostavna matematika (uz ogradu da se u stvarnom životu ovakve stvari najčešće ne mogu svesti  tek na puko pribrajanje) kaže da bi pravaši, ujedinjeni, itekako bili parlamentarna stranka u novom sazivu Sabora. Ne bi bili tako jaki kako to tvrdi Ante Prkačin: nakon SDP-a, HDZ-a i HNS-a bili bi četvrta stranka po snazi u Saboru.

Zbrojeni pravaški glasovi, začinjeni D’Hondtom daju “ujedinjenom” HSP-u sedam mandata. Vrijedi pripomenuti da bi pri tom uzeli jedan mandat HDSSB-u, dva mandata HDZ-u te tri mandata Kukuriku koaliciji.