Kada antilope, krave i bivoli lete poslovnom klasom…

Mnogi se još sjećaju tragičnog događaja avionske nesreće kada se američki zrakoplov USA CT-43 srušio u blizini Dubrovnika. Bilo je to 3. travnja, 1996. godine. Prilikom pada poginulo je 34 putnika, među kojima je bio američki ministar trgovine Ron Brown i novinar New York Times-a, Nathaniel Nashkada.
S obzirom da tada on-line vijest nije bila toliko razvijena, za podrobnije informacije o događaju trebalo se čekati sutrašnje izdanje tiskanih novina. Upravo taj dan, kada je bilo najavljeno da ugledni gosti slijeću u Dubrovnik, HR – radio postaja Dubrovnik, uredno se na vrijeme pripremio i u zakazano vrijeme slijetanja, objavio vijest o dolasku. No ne samo da su objavili vijest koja se u normalnim okolnostima trebala dogoditi… dok su stanovnici Dubrovnika gledali kako iza brda suklja gusti dim od avionske nesreće, istodobno su poštovani slušatelji radija mogli slušati intervju s gospodinom Brownom.
Hrvatski radio – radio postaja Dubrovnik učinio je vjerojatno najveću novinarsku pogrešku ikad. Ne samo da su najavili slijetanje aviona i dolazak američkog ministra u Čilipe, nego su i objavili intervju s njime. Dan danas se ovaj događaj u medijskim lekcijama radijskog izvješćivanja koristi kao Case, kao primjer koji se nikada ne bi trebao ponoviti.
Unatoč svim pravilima novinarske struke da se najavljeni događaj mora provjeriti, svako malo se ponovi sličan gaf, no ima i onih koji nas mogu dobrano razveseliti. Sjetimo se tako velikog glazbenog osvrta Gibonnijevog koncerta, koji je objavio jedan vrlo svestrani kritičar, kojeg se može vidjeti i kao gastro experta u kulinarskom show na TV-u. Sutradan, nakon večeri dugo najavljivanog i očekivanog koncerta, u novinama smo mogli pročitati vrlo plodonosan osvrt na održani koncert, koji je zapravo u zadnji tren bio otkazan zbog bolesti pjevača. No bez obzira što koncerta nije bilo, u Večernjaku smo mogli čitati s kakvim je zanosom Đibo otpjevao Temperu, a s kakvim je [...]

Treba znati reći hvala

Stranica namijenjena PR-ovcima eReleases navodi pogrešku koja se svakodnevno događa u praksi PR-a, a kojoj se ne posvećuje dovoljno pažnje.  O kojoj se to greški radi? Prema njima, ne govorimo dovoljno često  “Hvala”.  Dakle,  krenimo redom s ljudima kojima ne smijemo zaboraviti reći tu kratku i jednostavnu riječ, a koja zapravo toliko znači ( i ništa nas ne košta):
1. Zahvala novinarima koji su objavili našu priču
Novinari nam zapravo ništa ne duguju i nisu dužni objaviti našu priču, pogotovo kad uzmemo u obzir stotine drugih vijesti koje im svakodnevno stižu u redakcije. Stoga, kad objave našu priču, učinili su nam uslugu. Istina, donekle smo i mi njima pomogli jer smo im dali privlačan materijal za njihove čitatelje, ali ipak ne bi smijeli zaboraviti zahvaliti im, bilo da je riječ o lokalnom ili pak nacionalnom mediju.
2. Zahvala klijentima na njihovoj lojalnosti
Ma koliko se mislilo da je puno teže pridobiti nove klijente nego zadržati one stare, važno je posvetiti puno pažnje odnosu sa sadašnjim klijentima, a to možemo postići tako što ćemo zaposlenike potaknuti da iskažu zahvalnost klijentima, slanjem poruka sa zahvalama (preporučuje se ručno napisana poruka koja je učinkovitija od e-maila ili telefonskog poziva jer je dugotrajnija) ili pak, tako što ćemo vjernim klijentima ponuditi popuste.
3.  Zahvala zaposlenicima na napornom radu
Zadovoljni i sretni zaposlenici bit će ujedno i puno produktivniji u izvršavanju svojih poslovnih obveza. To pridonosi i izgradnji boljih odnosa između poslodavca i zaposlenika, što će se u konačnici odraziti i na uspješnost posla.  Zahvalnost se može iskazati dodjeljujući im nagrade, omogućavajući im dane odmora te pismenim porukama zahvale u kojima se svakom zaposleniku iskazuje radi čega ga se cijeni, ma koliko patetično to zvučalo…
P.S.
Hvala na pozornosti.

Mogu tvitat o ovome, ali Twitter umire. I PR je upitan.

S onu stranu velike bare, u Atlanti precizno, održala se konferencija Ragan’s Social Media for Communicators, na kojoj se najviše tvitalo za vrijeme izlaganja Briana Solisa, prema riječima autorice članka na temu. I onda, ničim izazvan, taj svjetski poznati sociolog, futurist i valjda najveći stručnjak za nove medije ikad, kaže: Facebook je budućnost, Twittera sljedeće godine neće biti.
Solis kaže da će Facebook biti glavni kanal komunikacije s javnostima: „Sad je vrijeme da se počne razmišljati o Facebook Mobile strategiji“. A Twitterov najveći problem je kratkoročnost. Sat vremena je najdulji rok vidljivosti. „Twitter nema sjećanja, uvijek ide na novu stvar.“
I sad, nakon što smo lagano počeli iskopavanje groba za cvrkutanje, kreće dio zanimljiv PR-ovcima i svima koji to žele postati: Hoće li društveni mediji ubiti PR?
„Ne znam“, rekao je Solis, „ali predviđaju smrt PR-a kakvog poznajemo danas. Sad je vrijeme za preporod. Svi smo tu da bismo učinili PR ponovno značajnim.“
Glavna uloga komunikatora je da se igra „političara, diplomate“ i da privoli šefove i uprave da koriste društvene mreže. „Privilegija je imati ovakvu publiku“, rekao je Solis, misleći na sve nas na FB-u, Twitteru i inim mrežama, naizgled beznačajnim naspram ovih divova.
Kako su se promijenili kanali, tako se mora promijeniti i stil komunikacije – ton mora biti mnogo više razgovorni, savjetovao je Solis. Zbijao je i pošalice na tu temu koje nam je vjerno prenijela autorica teksta:
Kad piše objave za medije, on se onesvijesti: „Probudim se i mislim – Tko je to napisao? Nisam znao da mogu izgovoriti riječ sa toliko slogova.“
Ono što je posebno zanimljivo za pročitati jest spomen perspektive. Naime, važno je imati na umu, pri komunikaciji s Tviterašima, da smo svi potrošači. Slažem se s time da gubimo širu sliku iz vida kad prilazimo novim medijima. Uistinu, kao po defaultu, počnemo komunicirati marketinški, što nije prirodno. „Treba naučiti [...]

Toyota pred izazovom – hoće li uspjeti nadvladati krizu?

Toyotini problem nikako ne prestaju. Američki Odjel za promet objavio je 4. veljače kako istražuje moguće probleme na kočnicama na Toyota 2010 Prius. To je samo nastavak niza loših vijesti o podnim prostirkama i ljepljivim akceleratorima na kočnicama što je na kraju rezultiralo masivnim opozivom raličitih modela Toyotinih vozila.
Podsjetimo, Toyota je krajem siječnja objavila kako povlači osam modela s europskog i kineskog tržišta zbog kvara na papučici gasa koja se može zablokirati i nekontrolirano ubrzavati auto. Radi se o modelima: Auris, Avensis, Aygo, Corolla, iQ, RAV4, Verso i Yaris. Japanski poslovni dnevnik Nihon Keizai izvijestio je kako je najavljeno i povlačenje 270 tisuća hibridnih vozila Prius u SAD-u i Japanu. Toyota se danas bori s rješavanjem problema opoziva od oko 4,5 milijuna svojih vozila diljem svijeta.
Stručnjak za krizni menadžment Eric Dezenhall u intervjuu za NPR objašnjava kako kompanije mogu minimalizirati štetu i ponovno izgraditi povjerenje kupaca poslije noćne more u odnosima s javnostima. Autor knjige „Damage Control: Why Everything You Know About Crisis Management is Wrong” savjetuje što zapravo treba napraviti kada se jedna velika kompanija nađe u pravoj krizi. „Ovdje nailazimo na tri elementa koja se moraju posebno razgraditi. Radi se o mehaničkom, operativnom i na posljetku PR elementu“, smatra Dezenhall.
Mehanički element podrazumijeva popravljanje problema što je dobra vijest za Toyotu ako imaju riješenje kao što tvrde, a povlačenje milijuna automobila iz prodaje radi popravka drugi je korak. I na kraju, tu je PR element koji je neminovno na prvi dojam jako loš naročito kada se radi o kompaniji koja je pod stalnim povećalom javnosti poput Toyote. Vrlo često velike kompanije zapravo i nisu spremne na ovakve situacije, a uvriježeno je mišljenje javnosti kako moraju biti.
Toyota je čini se na pravom putu ka popravljanju svoga imidža u javnosti. Naime, predsjednik Toyote, Aiko Toyoda, ispričao se klijentima i cjelokupnoj javnosti [...]

FIMI – MEDIJA nije PR agencija niti je članica ijedne strukovne udruge u odnosima s javnošću

Kako se tvrtka Fimi-medija, prozvana u aferi te sad pod istragom USKOK-a i MUP-a  počela sve više vezati uz odnose s javnošću, Hrvatska udruga za odnose s javnošću (HUOJ) poslala je priopćenje koje donosimo u cijelosti:
Reagiranje na medijske izvještaje – FIMI – MEDIJA nije PR agencija niti je članica ijedne strukovne udruge u odnosima s javnošću
Kao predstavnici profesionalnih savjetnika u struci odnosa s javnošću dužni smo reagirati na učestalo povezivanje poslovanja tvrtke Fimi-medija s djelatnošću odnosa s javnošću. Fimi medija nije članica niti jedne strukovne organizacije koja okuplja profesionalce, odnosno tvrtke koje se bave odnosima s javnošću. Stručnoj javnosti je stoga nepoznata djelatnost i projekti navedene tvrtke.
Prema medijski dostupnim informacijama većina ugovora tvrtke Fimi-medija odnosila se na posredovanje u zakupu medijskog prostora ili organizaciju događanja, što je po opisu djelatnosti u nadležnosti promotivnih usluga koje nude marketinške, odnosno specijalizirane agencije za zakup medija ili organizaciju događanja. Navedene vrste djelatnosti nemaju dodirnih točaka s radom agencija za odnose s javnošću prema strukovno definiranim standardima kojega se agencije organizirane u strukovnoj udruzi pridržavaju.
S ciljem očuvanja digniteta struke profesionalaca u odnosima s javnošću, molimo medije da u daljnjem praćenju ove afere ne koriste izraz PR agencija ili agencija za odnose s javnošću jer time javnost dovode u zabludu nanoseći trajnu štetu cjelokupnoj struci u Hrvatskoj.
Kao struka, podržavamo otvaranje teme natječaja za državne institucije, tvrtke u vlasništvu države te ostale obveznike javne nabave koji su se u dosadašnjoj praksi pokazali nedovoljno transparentnima te su kao takvi otvorili prostor za stručnoj javnosti nepoznate tvrtke koje u većini slučajeva dobivaju poslove, a bez dostatnih kompetencija i referenci.
Dubravka Jusić, predsjednica HUOJ-a
i
Dijana Kobas Dešković, predsjednica Udruge agencija za odnose s javnošću u osnivanju
 

Zanimanje spin doktor – je li percepcija događaja u javnosti postala važnija od samog događaja

O njima su pisane knjige, tema su čestih rasprava no oni i dalje rade u sjeni i malo tko zna tko su i što zapravo rade.  Zovemo ih spin doktorima. Eric Arthur Blair poznatiji kao George Orwell prvi je put upotrijebio izraz “spin doktor” u svom romanu “1984.”, a baš te 1984. godine prvi je put upotrijebljen i u konkretnom slučaju, kao naziv za medijske savjetnike Ronalda Regana u njegovoj predsjedničkoj kampanji. Dileme o “kreatorima zakulisnih političkih igara”, novinarki Antoneli Zečević  razotkrili su  PR stručnjaci Ankica Mamić, Božo Skoko i Krešimir Macan.
Ovise o medijima, ali i mediji ovise o njima. Oni imaju “robu”, informacije koje su medijima “život”. Zapravo, oni uvijek imaju potpunu sliku, raspolažu pozadinskim informacijama pa novinarima daju anonimne smjernica o “stvarnom značenju” nekog događaja, akcije ili izjave. Jasno, u oblikovanju interpretacije i zadovoljavanju novinarske znatiželje vode se svojim interesima, odnosni interesima pojedinca ili grupe za koju rade, ali su medijima i kao takvi iznimno korisni. Hrvatski stručnjaci za strateško komuniciranje za Poslovni dnevnik razotkrivaju što je i kakvo je zanimanje spin doktor, ali i zašto se za njega vežu negativni stereotipi. Krešimir Macan, stručnjak za strateško komuniciranja u politici i krizno komuniciranje, vlasnik PR agencije Manjgura, kaže da je to samo naziv za komunikatore koji se uspješno koriste tehnikama spina, odnosno usmjeravanja priče. “Donedavno su bili specifičnost politike jer se tamo priče usmjeravaju na dnevnoj bazi, no sve češće se pojavljuju u gospodarstvu, ponajprije u kriznim situacijama”, kaže Macan.

Članak u cijelosti pročitajte na stranicama Poslovnog dnevnika ili ovdje.

Kako se koristiti društvenim medijima – 2.dio

U prvom smo djelu obradili vodič kroz YouTube portala Mashable, a sada nastavljamo s Twitterom i Facebookom.
2. Vodič kroz Twitter
Pomoću Twittera novinari se nastoje približiti svojoj publici, kontaktiraju svoje izvore te grade svoj osobni brend. Format od 140 znakova, koliko iznosi dopuštena dužina teksta, prisiljava ih na sažeto pisanje, na usredotočenost na samu bit teme.
Jason DeRusha, reporter jedne televizijske kuće iz Minneapolisa, kaže kako Twitter poboljšava izvještavanje te ga on svakodnevno koristi u svome poslu. Na početku radnog dana, DeRusha često zna postaviti neko pitanje na Twitteru, a njegovi mu «sljedbenici», kojih je više od 2200, pomažu svojim mišljenjima, pružajući mu neke nove poglede na postavljeno pitanje.
Prvo takvo, pozitivno iskustvo, imao je 2007. godine kada je radio prilog o božićnoj hunjavici koju uzrokuje alergija na božićna drvca. Zahvaljujući Twitteru pronašao je osobe koje imaju takvih problema i oni su mu uvelike pomogli. Kako sam kaže, da nije bilo Twittera, teško bi došao do takvih izvora.
Twitterovi alati
Muck Rack je web stranica koja prati novinare na Twitteru, a postoji od 2009. godine. Zahvaljujući njoj možemo saznati što pojedini novinari rade, što čitaju i čime se općenito bave. Muck Rack nam zapravo otkriva što se upravo sada zbiva u svijetu novinarstva.
MediaOnTwitter je svojevrsna baza novinara, a u njoj možemo naći popis novinara, njihova  korisnička imena na Twitteru, teme kojima se bave, ime medija za koji rade i mjesto prebivališta.
3. Vodič kroz Facebook
Osim Twittera novinari koriste i Facebook koji također pomaže u pronalasku izvora i tema te omogućuje približavanje publici. Jedan od korisnih novinarskih alata na ovoj društvenoj mreži je, primjerice, grupa «Help A Reporter», koju je 2007. godine osnovao Peter Shankman. Grupa je ubrzo postala veoma popularna jer je na praktičan način spajala novinare s potencijalnim izvorima. Ne bi li proširio svoju uslugu, Shankman je pokrenuo i web stranicu HelpAReporter.com koja trenutno broji [...]

PR agencije – Regionalni PResjek

Dragana Đermanović, predstavnica Nevladine organizacije «Razvojni centar korporativnog upravljanja» na svome blogu «PR, Marketing, Komunikacije…» donosi svojevrsni pregled 5 istaknutih PR stručnjaka koji rezimiraju stanje odnosa s javnosću u regiji.
PR agencije – Regionalni PResek
5 STAR POST
Regionalno, PR industrija buja. U svakoj od zemalja Yugosfere (formalno) je operativno više stotina agencija za Odnose s javnošću. Neke su specijalizovane za PR, a neke posluju u sastavu agencijskih grupa koje pored PR-a pokrivaju i oblast klasičnog marketinga, oglašavanja, media buyinga, event organizacija, izrade i distribucije press i media clippinga
Prosečna plata preko 90% evropskih PR-ova je iznad 2.500 evra.
Puno je razloga “za” i “protiv” angažovanja PR agencije.
Po meni, najvažniji razlozi za angažovanje PR agencije (u odnosu na in-house PR) su njihovi odlični odnosi s medijima koje kolege iz agencijskog PR-a skoro po pravilu razvijaju i grade godinama (kvantitativno ali i kvalitativno), kao i vreme koje ćete moći da investirate u neke druge aktivnosti ukoliko PR izmestite iz firme. U kategoriju “za” PR agenciju je i raznoliko iskustvo koje agencije imaju u PRaksi noseći se sa razlčitim situacijama (klijentima, krizama, različitim vrstama problema iz raznih industrija…). Takođe, PR agencija je ipak laše zamenjiva (i možda bezbolnije zamenjiva) od tima ljudi u in-house PR-u. Retko na kojeg zaposlenog možete računati 24 sata svakog dana, a ljudi iz agencija će vam gotovo uvek biti na raspolaganju, najčešće ne opterećujući vas sopstvenim problemima, privatnim životom… Ono što agencija nikada neće moći da vam kompenzuje je osećaj ljudi “iz tima” koji su integralni deo te kompaniju u svakoj situacij (a ne samo u PR-ovskim okvirima), koji razumeju odnose, odluke, mind flow pri njihovom donošenju i neki kompanijski puls koji može da razume samo neko ko je u samom “kompanijskom krvotoku”. Dosta toga nisam spomenula, jer ovo nije moj post
U ovom postu predstaviće vam se [...]

Znaj što govoriš – Rupnik vs Rockwool

Predsjednik istarske Zelene stranke-zelene alternative Josip Anton Rupnik izgubio je spor na pulskom Općinskom sudu kojeg je protiv njega zbog klevete i iznošenja neistinitih tvrdnji pokrenula tvornica kamene vune Rockwool Adriatic. Dužan je Rockwoolu isplatiti štetu u iznosu od 40 tisuća kuna te  nadoknaditi i troškove parničnog postupka u iznosu od 10,390 kuna. Rupnik još treba o svom trošku javno objaviti presudu na 18 Internet portala te u pet dnevnih listova u kojima je tvornicu prozivao za nezakonit rad.
Sutkinja je u obrazloženju navela da Rupnik nije konkretnim dokazima potkrijepio svoje tvrdnje da tvornica zagađuje okoliš, a nije dokazao ni štetnost i nezakonitost sklopljenih ugovora i predugovora. „Ako je netko lopov i ako je netko nešto mutio, onda se to mora i dokazati, a činjenica je da nije podignuta niti jedna kaznena prijava. (…) Uvjerena sam da je bilo nekih propusta da bi Državno odvjetništvo već poništilo ugovore za koje se tvrdilo da su štetni“ – rekla je Frančišković i dodala „Rupnik je prešao granicu kada je iznio neistinite tvrdnje koje nije potkrijepio odgovarajućim dokazima. Kao osoba koja predstavlja političku stranku treba u svom radu poštivati Ustav i zakon. Prihvaćam činjenicu da prosječna osoba neće s oduševljenjem prihvatiti to da se u njezinom susjedstvu otvara i započinje s radom tvornica kamene staklene vune, no načelo punog legitimiteta ne dopušta nikome da zbog svog nezadovoljstva iznosi neistinite tvrdnje.“
Naglasila je da politička borba podrazumijeva postojanje pravila, zakona i kulture, slijedom čega i rad političkih stranaka i njihovih vođa mora u potpunosti biti utemeljen na tim vrijednostima. „U ovoj situaciji dogodilo se upravo to da je tuženik pokušao ukazati na protupravnost na način da je u tim radnjama izašao izvan granica dopuštenog“, zaključila je Frančišković.
Odmah po objavi presude odmah su počeli komentari poput „…što je najtragičnije po sutkinji Rupnik mora dokazivati štetnost po zdravlje [...]

Pogodite tko je plavuša s dobrim sisama koja kao nešto radi LOL

Ako hoćeš mir, ideš u korporativni pi-ar naslov je razgovora s kolegama iz marketing magazina Taboo za trajanja PRWeek09 u Beogradu. Malo se makneš od domaće cenzure, pa svašta kažeš – ali je ispalo dobro:-). Donosimo cjelovit tekst u nastavku.
Utorak – 8.12.2009. Jedno od najzapaženijih predavanja na ovogodišnjem PR Weeku, na temu Kako brzo reagovati u krizi, održao je Krešimir Macan, vlasnik hrvatske agencije za odnose sa javnošću Manjgura. To je jedna od prvih hrvatskih agencija za odnose sa javnošću, osnovana 1997. godine. Na dubrovačkom dijalektu Manjgura znači neodoljiva devojka. U intervjuu za Taboo nedeljnik, Macan je govorio o odnosu pi-ar menadžera sa medijima i o situaciji u kojoj se ova profesija nalazi u Hrvatskoj i Srbiji.
Petar Stakić: Prisustvovali ste panelu pod nazivom Uređuje li pi-ar medije koji je održan u septembru na Vikend medija festivalu u Rovinju. Odatle se moglo zaključiti da, slično kao i u Srbiji, postoji određeni animozitet između novinara i pi-ar menadžera iako bi ove dve profesije trebalo da budu usko povezane. Zbog čega je to tako?
Krešimir Macan: Ne postoji animozitet. Lično nemam problema u odnosima sa medijima i ne delim frustracije nekih svojih kolega. Sve zavisi od pristupa. Radi se o dve različite profesije, koje imaju dodirnih tačaka ali se svaka razvija u svom smeru. Moraš raditi na sebi i razvijati se. Igrom slučaja, u prvom naletu, kada nema školovanih menadžera za odnose sa javnošću u vreme tranzicije ka pravim pi-ar menadžerima, novinari su najpoželjniji kandidati jer jedini znaju komunicirati sa kolegama novinarima. Sada se to uči na drugačiji način, kroz školovanje za ovu profesiju, i nema više tog pritiska da osoba koja se bavi odnosima sa javnošću mora da potiče iz medija. Odnos između ove dve profesije mora biti, najjednostavnije rečeno, pun poštovanja, i tačka. Ništa drugo. Mislim da su, na [...]

Slijedeca stranica »