Manjgura.hr - Public Relations - Odnosi s javnošću » Odnosi s javnošću

Kada antilope, krave i bivoli lete poslovnom klasom…

Diana Franulić Šarić — Tue, 09 Mar 2010 16:37:30 +0000

Mnogi se još sjećaju tragičnog događaja avionske nesreće kada se američki zrakoplov USA CT-43 srušio u blizini Dubrovnika. Bilo je to 3. travnja, 1996. godine. Prilikom pada poginulo je 34 putnika, među kojima je bio američki ministar trgovine Ron Brown i novinar New York Times-a, Nathaniel Nashkada.

S obzirom da tada on-line vijest nije bila toliko razvijena, za podrobnije informacije o događaju trebalo se čekati sutrašnje izdanje tiskanih novina. Upravo taj dan, kada je bilo najavljeno da ugledni gosti slijeću u Dubrovnik, HR – radio postaja Dubrovnik, uredno se na vrijeme pripremio i u zakazano vrijeme slijetanja, objavio vijest o dolasku. No ne samo da su objavili vijest koja se u normalnim okolnostima trebala dogoditi… dok su stanovnici Dubrovnika gledali kako iza brda suklja gusti dim od avionske nesreće, istodobno su poštovani slušatelji radija mogli slušati intervju s gospodinom Brownom.

Hrvatski radio – radio postaja Dubrovnik učinio je vjerojatno najveću novinarsku pogrešku ikad. Ne samo da su najavili slijetanje aviona i dolazak američkog ministra u Čilipe, nego su i objavili intervju s njime. Dan danas se ovaj događaj u medijskim lekcijama radijskog izvješćivanja koristi kao Case, kao primjer koji se nikada ne bi trebao ponoviti.

Unatoč svim pravilima novinarske struke da se najavljeni događaj mora provjeriti, svako malo se ponovi sličan gaf, no ima i onih koji nas mogu dobrano razveseliti. Sjetimo se tako velikog glazbenog osvrta Gibonnijevog koncerta, koji je objavio jedan vrlo svestrani kritičar, kojeg se može vidjeti i kao gastro experta u kulinarskom show na TV-u. Sutradan, nakon večeri dugo najavljivanog i očekivanog koncerta, u novinama smo mogli pročitati vrlo plodonosan osvrt na održani koncert, koji je zapravo u zadnji tren bio otkazan zbog bolesti pjevača. No bez obzira što koncerta nije bilo, u Večernjaku smo mogli čitati s kakvim je zanosom Đibo otpjevao Temperu, a s kakvim je ushićenjem publika skandirala!

Što me ponukalo da se sjetim ovih događaja?! Sultanove antilope, krave i bivoli… Omanski sultan u drugoj polovici 2009. obratio se bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću, s molbom da Hrvatska pomogne prilikom transporta životinja iz Omana na sultanovo imanje u Velikoj Britaniji. Odnosno, zaštićene životinje bi trebale provesti određeno vrijeme prilagodbe na Brijunima, što će sultan uredno i platiti. I tako, u četvrtak, jedan dnevni list posvećuje gotovo cijelu stranicu dolasku omanskih životinja u Zračnu luku Zagreb. Objavljen je članak pod naslovom „Antilope otputovale za Brijune, a krave i bivoli u Madrid“, koji kaže:“ …u srijedu, kargo-služba ZLZ imala je pune ruke posla i to s malo većim, nesvakidašnjim teretom. Naime, specijalnim čarter zrakoplovom oko 19 sati u Zračnu luku stigao je poseban teret – životinje iz Omana“. S osmjehom zamišljam odbjeglu antilopu kako skače po složenoj prtljazi, dok je službenici pokušavaju uhvatiti! Doista, pune ruke posla! Ne bi to bilo ništa čudno, da slučajno nisam doznala da ni antilope ni krave, a bogme ni bivoli, NISU prema prethodnim najavama sletjeli u Zagreb. Krivo je bilo nevrijeme, sletjeli su u Cipar i dolazak u Zračnu luku Zagreb za taj dan je bio otkazan. Što se zapravo dogodilo?!

Iako je informacija o odgodi slijetanja zrakoplova, pravovremeno medijima odaslana iz PR odjela Zračne luke Zagreb, dotična novinarka to popodne više nije provjeravala e-mail poštu. Svoju pripremljenu vijest je objavila i to u PERFEKTU. Druge dnevne novine, na svojoj zadnjoj stranici također isti dan pišu o istom događaju, ali s bitnom razlikom: događaj najavljuju u bliskoj budućnosti: „Danas je najavljen dolazak životinja, koje bi trebale stići iz Omana…“

Pouka ove zgodne novinske basne: Nitko vam nikad neće garantirati kada će avion sletjeti… ili… redovito komuniciranje novinara i PRovaca je potrebno, a često i neophodno!

PS: Zrakoplov je sletio sutradan, 04.03.2010. u 13,35 sati.

Treba znati reći hvala

Lorna Zimolo — Tue, 02 Mar 2010 16:59:51 +0000

Stranica namijenjena PR-ovcima eReleases navodi pogrešku koja se svakodnevno događa u praksi PR-a, a kojoj se ne posvećuje dovoljno pažnje. O kojoj se to greški radi? Prema njima, ne govorimo dovoljno često “Hvala”. Dakle, krenimo redom s ljudima kojima ne smijemo zaboraviti reći tu kratku i jednostavnu riječ, a koja zapravo toliko znači ( i ništa nas ne košta):

1. Zahvala novinarima koji su objavili našu priču

Novinari nam zapravo ništa ne duguju i nisu dužni objaviti našu priču, pogotovo kad uzmemo u obzir stotine drugih vijesti koje im svakodnevno stižu u redakcije. Stoga, kad objave našu priču, učinili su nam uslugu. Istina, donekle smo i mi njima pomogli jer smo im dali privlačan materijal za njihove čitatelje, ali ipak ne bi smijeli zaboraviti zahvaliti im, bilo da je riječ o lokalnom ili pak nacionalnom mediju.

2. Zahvala klijentima na njihovoj lojalnosti

Ma koliko se mislilo da je puno teže pridobiti nove klijente nego zadržati one stare, važno je posvetiti puno pažnje odnosu sa sadašnjim klijentima, a to možemo postići tako što ćemo zaposlenike potaknuti da iskažu zahvalnost klijentima, slanjem poruka sa zahvalama (preporučuje se ručno napisana poruka koja je učinkovitija od e-maila ili telefonskog poziva jer je dugotrajnija) ili pak, tako što ćemo vjernim klijentima ponuditi popuste.

3. Zahvala zaposlenicima na napornom radu

Zadovoljni i sretni zaposlenici bit će ujedno i puno produktivniji u izvršavanju svojih poslovnih obveza. To pridonosi i izgradnji boljih odnosa između poslodavca i zaposlenika, što će se u konačnici odraziti i na uspješnost posla. Zahvalnost se može iskazati dodjeljujući im nagrade, omogućavajući im dane odmora te pismenim porukama zahvale u kojima se svakom zaposleniku iskazuje radi čega ga se cijeni, ma koliko patetično to zvučalo…

P.S.

Hvala na pozornosti.

Mogu tvitat o ovome, ali Twitter umire. I PR je upitan.

Ana Filipović — Thu, 25 Feb 2010 20:59:45 +0000

S onu stranu velike bare, u Atlanti precizno, održala se konferencija Ragan’s Social Media for Communicators, na kojoj se najviše tvitalo za vrijeme izlaganja Briana Solisa, prema riječima autorice članka na temu. I onda, ničim izazvan, taj svjetski poznati sociolog, futurist i valjda najveći stručnjak za nove medije ikad, kaže: Facebook je budućnost, Twittera sljedeće godine neće biti.

Solis kaže da će Facebook biti glavni kanal komunikacije s javnostima: „Sad je vrijeme da se počne razmišljati o Facebook Mobile strategiji“. A Twitterov najveći problem je kratkoročnost. Sat vremena je najdulji rok vidljivosti. „Twitter nema sjećanja, uvijek ide na novu stvar.“

I sad, nakon što smo lagano počeli iskopavanje groba za cvrkutanje, kreće dio zanimljiv PR-ovcima i svima koji to žele postati: Hoće li društveni mediji ubiti PR?

„Ne znam“, rekao je Solis, „ali predviđaju smrt PR-a kakvog poznajemo danas. Sad je vrijeme za preporod. Svi smo tu da bismo učinili PR ponovno značajnim.“

Glavna uloga komunikatora je da se igra „političara, diplomate“ i da privoli šefove i uprave da koriste društvene mreže. „Privilegija je imati ovakvu publiku“, rekao je Solis, misleći na sve nas na FB-u, Twitteru i inim mrežama, naizgled beznačajnim naspram ovih divova.

Kako su se promijenili kanali, tako se mora promijeniti i stil komunikacije – ton mora biti mnogo više razgovorni, savjetovao je Solis. Zbijao je i pošalice na tu temu koje nam je vjerno prenijela autorica teksta:

Kad piše objave za medije, on se onesvijesti: „Probudim se i mislim – Tko je to napisao? Nisam znao da mogu izgovoriti riječ sa toliko slogova.“

Ono što je posebno zanimljivo za pročitati jest spomen perspektive. Naime, važno je imati na umu, pri komunikaciji s Tviterašima, da smo svi potrošači. Slažem se s time da gubimo širu sliku iz vida kad prilazimo novim medijima. Uistinu, kao po defaultu, počnemo komunicirati marketinški, što nije prirodno. „Treba naučiti kako razgovarati s ljudima na način na koji oni to žele.“

Ključno je zapamtiti, prema Solisu, da ljudi jednostavno više ne komuniciraju onako kako su to činili ranije. Prije, po kojekakvim Messengerima na primjer, koristili su se nickovi, a chat-alo se isključivo s ljudima koje poznajemo (u stvarnom životu). Na Twitteru, pa čak i Facebooku ( dobar naziv grupe na FB-u: prijatelji nisu pokemoni, ne moraš ih skupiti sve) komuniciramo s ljudima koje nismo nikad ni sreli. Naravno, ima i onih koji nisu prilagodili stil komunikacije, pa znam što kuhaju ovaj čas, a nije da me zanima, ali o tom po tom. Ni ja ne mogu odoljeti pa da na Fejs ne nabacim najgoru pjesmu na svijetu ili ne zakukam o tuzi prevelikoj koja me baš snašla, a budimo realni, osim onih par dragih ljudi, nikog nije briga. Isprika zbog digresije.

Solis je upozorio i na poremećaj podvojene ličnosti koji se može javiti na raznim mrežama. Naveo je primjer koji me ponovno natjerao da se zapitam. Koristi li vaša organizacija vaš FB profil? Dobro je onima kojima je posao sastavni dio uma i koji se ne gase onog trenutka kad izađu iz ureda, ali što je sa svima onima koji ne misle i ne vrednuju jednako kao njihovi poslodavci odnosno uprava odnosno tko već.

„Trebate biti glas branda kojeg predstavljate“, rekao je Solis, „Koji je to glas vaše kompanije i osobe? Kako je to portretirano online?“ Utvrdio je da važnost predstavljanja branda na transparentan, autentičan, vjerodostojan način, ujedno svojstven SAMO VAMA. „Be yourself.“

Govorio je i o važnosti empatije, uključivanja zaposlenika i šefova u društvene mreže, razumijevanja da će sve što objavite biti oblikovano i odaslano kroz različite medije, svjesnosti o demografiju korisnika i aktivnog slušanja istih.

Lijepo mi je sve zaokružiti njegovim riječima: „Naš je posao doprinijeti boljoj komunikaciji. Pružiti ubojit sadržaj. Učiniti da se ljudi osjećaju primoranima proslijediti.“ Dakle, hvala bogu – odnosi s javnošću neće odapeti, dok god se razvijaju i prilagođavaju.

PR nije mrtav. Nije ni punk.

Toyota pred izazovom – hoće li uspjeti nadvladati krizu?

gostbloger — Sun, 14 Feb 2010 18:25:53 +0000

Toyotini problem nikako ne prestaju. Američki Odjel za promet objavio je 4. veljače kako istražuje moguće probleme na kočnicama na Toyota 2010 Prius. To je samo nastavak niza loših vijesti o podnim prostirkama i ljepljivim akceleratorima na kočnicama što je na kraju rezultiralo masivnim opozivom raličitih modela Toyotinih vozila.

Podsjetimo, Toyota je krajem siječnja objavila kako povlači osam modela s europskog i kineskog tržišta zbog kvara na papučici gasa koja se može zablokirati i nekontrolirano ubrzavati auto. Radi se o modelima: Auris, Avensis, Aygo, Corolla, iQ, RAV4, Verso i Yaris. Japanski poslovni dnevnik Nihon Keizai izvijestio je kako je najavljeno i povlačenje 270 tisuća hibridnih vozila Prius u SAD-u i Japanu. Toyota se danas bori s rješavanjem problema opoziva od oko 4,5 milijuna svojih vozila diljem svijeta.

Stručnjak za krizni menadžment Eric Dezenhall u intervjuu za NPR objašnjava kako kompanije mogu minimalizirati štetu i ponovno izgraditi povjerenje kupaca poslije noćne more u odnosima s javnostima. Autor knjige „Damage Control: Why Everything You Know About Crisis Management is Wrong” savjetuje što zapravo treba napraviti kada se jedna velika kompanija nađe u pravoj krizi. „Ovdje nailazimo na tri elementa koja se moraju posebno razgraditi. Radi se o mehaničkom, operativnom i na posljetku PR elementu“, smatra Dezenhall.

Mehanički element podrazumijeva popravljanje problema što je dobra vijest za Toyotu ako imaju riješenje kao što tvrde, a povlačenje milijuna automobila iz prodaje radi popravka drugi je korak. I na kraju, tu je PR element koji je neminovno na prvi dojam jako loš naročito kada se radi o kompaniji koja je pod stalnim povećalom javnosti poput Toyote. Vrlo često velike kompanije zapravo i nisu spremne na ovakve situacije, a uvriježeno je mišljenje javnosti kako moraju biti.

Toyota je čini se na pravom putu ka popravljanju svoga imidža u javnosti. Naime, predsjednik Toyote, Aiko Toyoda, ispričao se klijentima i cjelokupnoj javnosti zbog masovnog opoziva svoje kompanije uzrokovanog neispravnim papučicama gasa koje su uzrokovale nekoliko prometnih nesreće. Osim toga, javno je obećao kako će ustrajati u tome da tvrtka poveća kvalitetu svoje proizvodnje. Ključno je to što se Toyota ispričala zbog poteškoća koje njihovi klijenti imaju ali se nisu ispričali zbog odgovornosti zbog svake ozljede koja se dogodila, što je temeljna razlika. U Toyotinom slučaju vrlo je važno zbog čega se ispričavaju i za sada su taj dio dobro napravili, objašnjava Dezenhall.

Uvijek ostaje jedna nezgodna činjenica koju i Dezenhall naglašava: bez obzira izvuku li se ili ne, a vjerojatno hoće, i za 20 godina ovo će sve biti dostupno na Internetu i lako oživljeno. Svaki grijeh živi vječno u naše moderno doba.

Ujedno, iako je Toyota tijekom niza godina izgradila kvalitetan odnos pu povjerenja s klijentima, to bi se moglo promjeniti svakog trena jer je u online eri lakše nego ikad potopiti nekoga, ili se taj netko utopi sam.

Tijek krize, prema Dezenhallu uobičajeno ide otprilike ovako:

1. faza – katalizator (nešto se dogodilo)

2. faza – nekakav odgovor kompanije

3. faza – histerija

4. faza – utvrđivanje odgovornosti (u ovom slučaju će se sigurno pojaviti neki mail nekog zaposlenika koji izražava zabrinutost zbog mehaničkog problema na vrijeme, tvrdi Dezenhall)

5. faza – usporavanje, odlazak na sud, medijsko stišavanje

Toyota prema spomenutom stručnjaku, opozivima i popravcima igra dugoročno, ali par PR smicalica neće riješiti problem. Ono na što igra Toyota je povlačenje automobila koje iziskuje milijunske troškove, dakle dugoročno djeluju u vlastitom interesu, ali kratkoročno ne. To nije nužno loše, uzevši u obzir da iako se često čini sprintom (djeluj brzo!), krizno komuniciranje je zapravo maraton. Dezenhall predviđa potpuni oporavak u roku od pet godina, ukoliko sve prođe u redu, jasno.

Ono što je važno naglasiti, da postoje krize koje se u potpunosti odigraju potiho, to je najbolje odrađen PR. I naravno postoje one, koje su uvijek rizičnije da će dignuti veliku medijsku prašinu, a to su sve koje na bilo koji način uključuju djecu.

Za kraj, iako je jasno da postoje dobre kompanije i dobri proizvodi, svejedno nešto može poći po zlu, a tu su uvijek mediji i odvjetnici, a uostalom i cijelo ovo naše društvo kojeg smo dijelom, a koje ne priznaje ‘višu silu’ već uvijek netko mora biti odgovoran. A najviše od svega volimo kad možemo optužiti veliku zlu korporaciju koja ne mari za ništa osim kapital.

Sad nastupaju kvalitetni odnosi s javnošću i iako je svaka kriza specifična i teška, uvijek se vraćamo na osnovne točke: reci sve, reci odmah i reci istinu. Kako će Toyota uspjeti riješiti svoju krizu koja se nije mogla dogoditi u gore doba, doba recesije te općeg pada prodaje, odnosno koliko će dobro PR tim u suradnji s upravom i mudrim odlukama koje i u ovom slučaju iziskuju velike troškove dobro odraditi posao, ostaje nam samo vidjeti.

Antonia Tomić

FIMI – MEDIJA nije PR agencija niti je članica ijedne strukovne udruge u odnosima s javnošću

Lorna Zimolo — Wed, 03 Feb 2010 11:17:14 +0000

Kako se tvrtka Fimi-medija, prozvana u aferi te sad pod istragom USKOK-a i MUP-a počela sve više vezati uz odnose s javnošću, Hrvatska udruga za odnose s javnošću (HUOJ) poslala je priopćenje koje donosimo u cijelosti:

Reagiranje na medijske izvještaje – FIMI – MEDIJA nije PR agencija niti je članica ijedne strukovne udruge u odnosima s javnošću

Kao predstavnici profesionalnih savjetnika u struci odnosa s javnošću dužni smo reagirati na učestalo povezivanje poslovanja tvrtke Fimi-medija s djelatnošću odnosa s javnošću. Fimi medija nije članica niti jedne strukovne organizacije koja okuplja profesionalce, odnosno tvrtke koje se bave odnosima s javnošću. Stručnoj javnosti je stoga nepoznata djelatnost i projekti navedene tvrtke.

Prema medijski dostupnim informacijama većina ugovora tvrtke Fimi-medija odnosila se na posredovanje u zakupu medijskog prostora ili organizaciju događanja, što je po opisu djelatnosti u nadležnosti promotivnih usluga koje nude marketinške, odnosno specijalizirane agencije za zakup medija ili organizaciju događanja. Navedene vrste djelatnosti nemaju dodirnih točaka s radom agencija za odnose s javnošću prema strukovno definiranim standardima kojega se agencije organizirane u strukovnoj udruzi pridržavaju.

S ciljem očuvanja digniteta struke profesionalaca u odnosima s javnošću, molimo medije da u daljnjem praćenju ove afere ne koriste izraz PR agencija ili agencija za odnose s javnošću jer time javnost dovode u zabludu nanoseći trajnu štetu cjelokupnoj struci u Hrvatskoj.

Kao struka, podržavamo otvaranje teme natječaja za državne institucije, tvrtke u vlasništvu države te ostale obveznike javne nabave koji su se u dosadašnjoj praksi pokazali nedovoljno transparentnima te su kao takvi otvorili prostor za stručnoj javnosti nepoznate tvrtke koje u većini slučajeva dobivaju poslove, a bez dostatnih kompetencija i referenci.

Dubravka Jusić, predsjednica HUOJ-a

Dijana Kobas Dešković, predsjednica Udruge agencija za odnose s javnošću u osnivanju

Zanimanje spin doktor – je li percepcija događaja u javnosti postala važnija od samog događaja

Martina Grgas — Wed, 27 Jan 2010 16:47:14 +0000

O njima su pisane knjige, tema su čestih rasprava no oni i dalje rade u sjeni i malo tko zna tko su i što zapravo rade. Zovemo ih spin doktorima. Eric Arthur Blair poznatiji kao George Orwell prvi je put upotrijebio izraz “spin doktor” u svom romanu “1984.”, a baš te 1984. godine prvi je put upotrijebljen i u konkretnom slučaju, kao naziv za medijske savjetnike Ronalda Regana u njegovoj predsjedničkoj kampanji. Dileme o “kreatorima zakulisnih političkih igara”, novinarki Antoneli Zečević razotkrili su PR stručnjaci Ankica Mamić, Božo Skoko i Krešimir Macan.

Ovise o medijima, ali i mediji ovise o njima. Oni imaju “robu”, informacije koje su medijima “život”. Zapravo, oni uvijek imaju potpunu sliku, raspolažu pozadinskim informacijama pa novinarima daju anonimne smjernica o “stvarnom značenju” nekog događaja, akcije ili izjave. Jasno, u oblikovanju interpretacije i zadovoljavanju novinarske znatiželje vode se svojim interesima, odnosni interesima pojedinca ili grupe za koju rade, ali su medijima i kao takvi iznimno korisni. Hrvatski stručnjaci za strateško komuniciranje za Poslovni dnevnik razotkrivaju što je i kakvo je zanimanje spin doktor, ali i zašto se za njega vežu negativni stereotipi. Krešimir Macan, stručnjak za strateško komuniciranja u politici i krizno komuniciranje, vlasnik PR agencije Manjgura, kaže da je to samo naziv za komunikatore koji se uspješno koriste tehnikama spina, odnosno usmjeravanja priče. “Donedavno su bili specifičnost politike jer se tamo priče usmjeravaju na dnevnoj bazi, no sve češće se pojavljuju u gospodarstvu, ponajprije u kriznim situacijama”, kaže Macan.

Članak u cijelosti pročitajte na stranicama Poslovnog dnevnika ili ovdje.

Kako se koristiti društvenim medijima – 2.dio

Lorna Zimolo — Thu, 21 Jan 2010 19:10:03 +0000

U prvom smo djelu obradili vodič kroz YouTube portala Mashable, a sada nastavljamo s Twitterom i Facebookom.

2. Vodič kroz Twitter

Pomoću Twittera novinari se nastoje približiti svojoj publici, kontaktiraju svoje izvore te grade svoj osobni brend. Format od 140 znakova, koliko iznosi dopuštena dužina teksta, prisiljava ih na sažeto pisanje, na usredotočenost na samu bit teme.

Jason DeRusha, reporter jedne televizijske kuće iz Minneapolisa, kaže kako Twitter poboljšava izvještavanje te ga on svakodnevno koristi u svome poslu. Na početku radnog dana, DeRusha često zna postaviti neko pitanje na Twitteru, a njegovi mu «sljedbenici», kojih je više od 2200, pomažu svojim mišljenjima, pružajući mu neke nove poglede na postavljeno pitanje.

Prvo takvo, pozitivno iskustvo, imao je 2007. godine kada je radio prilog o božićnoj hunjavici koju uzrokuje alergija na božićna drvca. Zahvaljujući Twitteru pronašao je osobe koje imaju takvih problema i oni su mu uvelike pomogli. Kako sam kaže, da nije bilo Twittera, teško bi došao do takvih izvora.

Twitterovi alati

Muck Rack je web stranica koja prati novinare na Twitteru, a postoji od 2009. godine. Zahvaljujući njoj možemo saznati što pojedini novinari rade, što čitaju i čime se općenito bave. Muck Rack nam zapravo otkriva što se upravo sada zbiva u svijetu novinarstva.

MediaOnTwitter je svojevrsna baza novinara, a u njoj možemo naći popis novinara, njihova korisnička imena na Twitteru, teme kojima se bave, ime medija za koji rade i mjesto prebivališta.

3. Vodič kroz Facebook

Osim Twittera novinari koriste i Facebook koji također pomaže u pronalasku izvora i tema te omogućuje približavanje publici. Jedan od korisnih novinarskih alata na ovoj društvenoj mreži je, primjerice, grupa «Help A Reporter», koju je 2007. godine osnovao Peter Shankman. Grupa je ubrzo postala veoma popularna jer je na praktičan način spajala novinare s potencijalnim izvorima. Ne bi li proširio svoju uslugu, Shankman je pokrenuo i web stranicu HelpAReporter.com koja trenutno broji više od 100,000 izvora.

Još jedan dobar primjer kako upotrijebiti Facebook pokazao je CNN.com za vrijeme inauguracije predsjednika Obame. Naime, CNN.com je tada uživo prenosio inauguraciju, spojivši ju sa statusima na Facebooku. Dakle, istodobno se mogao pratiti izravni prijenos događaja kao i komentari na Facebooku što je privuklo milijune gledatelja. Svake minute pojavilo bi se 8,500 novih statusa.

Dan nakon što je Obama postao predsjednikom SAD-a, The New York Times iskoristio je Facebook za provođenje ankete o novoizabranom šefu države. Novine su od svojih fanova željele doznati koja je prva stvar koju bi Barack Obama kao predsjednik trebao napraviti. Tema je potaknula diskusiju, a cilj The New York Timesa je postignut: broj Facebook fanova trostruko se povećao u prvih 24 sata.

PR agencije – Regionalni PResjek

Lorna Zimolo — Tue, 19 Jan 2010 23:14:27 +0000

Dragana Đermanović, predstavnica Nevladine organizacije «Razvojni centar korporativnog upravljanja» na svome blogu «PR, Marketing, Komunikacije…» donosi svojevrsni pregled 5 istaknutih PR stručnjaka koji rezimiraju stanje odnosa s javnosću u regiji.

PR agencije – Regionalni PResek

5 STAR POST

Regionalno, PR industrija buja. U svakoj od zemalja Yugosfere (formalno) je operativno više stotina agencija za Odnose s javnošću. Neke su specijalizovane za PR, a neke posluju u sastavu agencijskih grupa koje pored PR-a pokrivaju i oblast klasičnog marketinga, oglašavanja, media buyinga, event organizacija, izrade i distribucije press i media clippinga

Prosečna plata preko 90% evropskih PR-ova je iznad 2.500 evra.

Puno je razloga “za” i “protiv” angažovanja PR agencije.

Po meni, najvažniji razlozi za angažovanje PR agencije (u odnosu na in-house PR) su njihovi odlični odnosi s medijima koje kolege iz agencijskog PR-a skoro po pravilu razvijaju i grade godinama (kvantitativno ali i kvalitativno), kao i vreme koje ćete moći da investirate u neke druge aktivnosti ukoliko PR izmestite iz firme. U kategoriju “za” PR agenciju je i raznoliko iskustvo koje agencije imaju u PRaksi noseći se sa razlčitim situacijama (klijentima, krizama, različitim vrstama problema iz raznih industrija…). Takođe, PR agencija je ipak laše zamenjiva (i možda bezbolnije zamenjiva) od tima ljudi u in-house PR-u. Retko na kojeg zaposlenog možete računati 24 sata svakog dana, a ljudi iz agencija će vam gotovo uvek biti na raspolaganju, najčešće ne opterećujući vas sopstvenim problemima, privatnim životom… Ono što agencija nikada neće moći da vam kompenzuje je osećaj ljudi “iz tima” koji su integralni deo te kompaniju u svakoj situacij (a ne samo u PR-ovskim okvirima), koji razumeju odnose, odluke, mind flow pri njihovom donošenju i neki kompanijski puls koji može da razume samo neko ko je u samom “kompanijskom krvotoku”. Dosta toga nisam spomenula, jer ovo nije moj post

U ovom postu predstaviće vam se 5 kolega iz regionalne agencijske branše: koleginica Branka Bugariska, Makedonija (PR director, New Moment New Ideas), Nina Tomažin, Slovenija (direktorica & partner, PROpiar), kolega Krešimir Macan, Hrvatska (direktor i stariji partner, Manjgura doo), Dragan Močević, Bosna i Hercegovina (direktor, PRime communications) i kolega Borislav Miljanović, Srbija (direktor, McCann Erickson PR).

1. Opišite u 5 reči agencijski PR?

B. Bugariska Makedonija: Integrated. Dynamic. Multitasking. Diversity. Curiosity.

K. Macan Hrvatska: Ljudi, Strast, Klijenti, Iskustvo, Obrazovanje.

B. Miljanović Srbija: Dinamično, Kreativno, Inovativno, Nesigurno, Ambiciozno.

N. Tomažin Slovenija: Fleksibilnost, Brzina, Pouzdanost, Kredibilitet, Poverenje.

D. Močević Bosna i Hercegovina: Izazovan, Inspirativan, Inovativan, Zahtjevan, Dinamičan.

2. Posmatrajući regionalnu i globalnu PR scenu, koju specifičnost svog lokalnog tržišta biste izdvojili (zapažanje i predviđanje)?

B. Bugariska Makedonija: Svetska kriza je pogodila i makedonsku PR industriju. Ali to nije neka specifika po kojoj se naše tržište razlikuje od susednih. U ovom trenutku verovatno najvidljiva specifičnost makedonskog tržišta je to što je Vlada jedan od najvećih oglašivača u zemlji, i to strašno utiče na stanje i kvalitet medija. To je kompletno promenilo (ili možda samo definiralo?) uređivačke politike, naklonost medija više se i ne skriva, komercijalizacija je jednaka politizaciji.

“Stanje i kvalitet medija su unazađeni za par decenija.”

Druga specifičnost je ogroman broj TV stanica, prevelik za tržište, što ponovo utiče na kvalitet televizija i programa, i to se ponovo odražava i na ukupnu industriju PRa i komunikacija. Ove dve specifičnosti su jako povezane, i lično smatram da su obe rezultat iste Vladine strategije: “podeli pa vladaj”.

“Osim ako vam politička stranka ili neki političar nisu klijent, raditi kao PR u ovakvim uslovima zna biti nemoguća misija.”

Nova ‘arena’ za PR su digitalni mediji, i tu će se dalje razvijati PR industrija u Makedoniji. Politizacija mainstream medija, kako i svetska kriza koja je dovela do drastičnog smanjenja budžeta za marketing (gde je naravno i PR), su samo ubrzale ovaj process of exploring and engaging new media. Na dugoročnom planu (nakon krize), tržište i agencije će produžiti da se razvijaju, specijalizirajući se u posebnim specifičnim uslugama, integrirajući različite vrste digitalnih alata, pozocionirati se preko osvajanja tržišnih niša…

K. Macan Hrvatska: Jako sam zadovoljan da postoji javno priznanje struke kao takve.

“Odnosi s javnošću su izgrađeni, priznati i uvažavani kao struka. Tako da nam je svima lakše raditi, jer sve manje moramo objašnjavati što radimo.”

Mogu reći da smo uistinu razvijeno PR tržište sa svih aspekata. Broja agencija i poduzetnika koji uspješno žive od odnosa s javnošću. Profesionalnim organiziranjem i aktivnostima – HUOJ je organizirao 10 godišnjih konferencija i izdao impresivan broj stručnih naslova na hrvatskom. Zadnje, ali ne i manje važno, imamo jaku obrazovnu ponudu za školovanje za odnose s javnošću od jednostavnih tečajeva pa do CIPR certificiranih programa.

Kriza je dala poseban polet odnosima s javnošću, koji su zbog stezanja remena došli u prvi plan mnogih poslovnih aktivnosti i planova. Dobra baza koju imamo jamči da ćemo i dalje biti među predvodnicima u regiji. Približavanje EU donosi nove poslove i nove izazove, prije svega za one koji se odluče sudjelovati na EU tenderima u kojima je PR komponenta snažno zastupljena.

B. Miljanović Srbija: Da se često preskaču stepenici.

“Dugo vremena klijente u Srbiji interesovao je samo media relations, a onda u vreme krize svi su počeli da traže savete, da pitaju, da insistiraju na našem profesionalnom mišljenju.”

Isto je i sa On line PR-om. Mesecima smo klijentima objašnjavali šta je to da bi sada svi tražili tu uslugu iako i sami još uvek ne znaju šta sve to podrazumeva. U svakom slučaju, srpska komunikacijska industrija ide pravcem kojim se kreću i sve one u razvijenim zemljama i sa sve kraćim zakašnjenjem.

N. Tomažin Slovenija:

“Veličina lokalnog tržišta i moć pojedinaca u velikoj meri diktiraju postavku medijskih agendi.”

Lokalni i globalno gledano, posebno će zbog krize tradicionalnih protiv novih medija, upravljanje glasinama postati sve značajniji faktor u odnosima s javnošću.

D. Močević Bosna i Hercegovina: Problem BiH kao tržišta je prije svega neuređenost PR tržišta , 2 potpuno različita medijska tržišta (Republika Srpska i Federacija BiH). Brojna svjetska pravila i standardi kod nas ne važe, a svijest o značaju PR-a je zaista na veoma niskom nivou.

“Poseban problem zbog neuređenosti tržišta je nekorektan i neprofesionalan odnos agencija i kolega iz Slovenije, Hrvatske i Srbije koji u BiH rade “na crno” tj. naplaćuju usluge u svojim zemljama a ovdje “ilegalno” hendluju projekte za Klijente.”

Sada pripremamo određene mjera za zaštitu PR tržišta u BiH. Ovdje zbog svega toga nije opstala nijedna ozbiljna PR agencija iz regije sem Pristopa niti neki ozbiljan agencijski lanac jer je posla i Kljenata malo, cijene su niže nego u regionu i opstati je zaista teško.

Nadam se da će uskoro ovdje doći mnoge velike i ozbiljne PR agencije iz Evrope i ex Yu zemalja koje će doprinijeti razvoju tržišta jer nam treba konkurencija, ali ona konkurencija koje će i registrovati firmu, iznajmiti kancelarije, zaposliti ljude i plaćati poreze kako bi tržišna utakmica bila fer i korektna.

Znaj što govoriš – Rupnik vs Rockwool

Zoran Pucarić — Tue, 15 Dec 2009 14:47:31 +0000

Predsjednik istarske Zelene stranke-zelene alternative Josip Anton Rupnik izgubio je spor na pulskom Općinskom sudu kojeg je protiv njega zbog klevete i iznošenja neistinitih tvrdnji pokrenula tvornica kamene vune Rockwool Adriatic. Dužan je Rockwoolu isplatiti štetu u iznosu od 40 tisuća kuna te nadoknaditi i troškove parničnog postupka u iznosu od 10,390 kuna. Rupnik još treba o svom trošku javno objaviti presudu na 18 Internet portala te u pet dnevnih listova u kojima je tvornicu prozivao za nezakonit rad.

Sutkinja je u obrazloženju navela da Rupnik nije konkretnim dokazima potkrijepio svoje tvrdnje da tvornica zagađuje okoliš, a nije dokazao ni štetnost i nezakonitost sklopljenih ugovora i predugovora. „Ako je netko lopov i ako je netko nešto mutio, onda se to mora i dokazati, a činjenica je da nije podignuta niti jedna kaznena prijava. (…) Uvjerena sam da je bilo nekih propusta da bi Državno odvjetništvo već poništilo ugovore za koje se tvrdilo da su štetni“ – rekla je Frančišković i dodala „Rupnik je prešao granicu kada je iznio neistinite tvrdnje koje nije potkrijepio odgovarajućim dokazima. Kao osoba koja predstavlja političku stranku treba u svom radu poštivati Ustav i zakon. Prihvaćam činjenicu da prosječna osoba neće s oduševljenjem prihvatiti to da se u njezinom susjedstvu otvara i započinje s radom tvornica kamene staklene vune, no načelo punog legitimiteta ne dopušta nikome da zbog svog nezadovoljstva iznosi neistinite tvrdnje.“

Naglasila je da politička borba podrazumijeva postojanje pravila, zakona i kulture, slijedom čega i rad političkih stranaka i njihovih vođa mora u potpunosti biti utemeljen na tim vrijednostima. „U ovoj situaciji dogodilo se upravo to da je tuženik pokušao ukazati na protupravnost na način da je u tim radnjama izašao izvan granica dopuštenog“, zaključila je Frančišković.

Odmah po objavi presude odmah su počeli komentari poput „…što je najtragičnije po sutkinji Rupnik mora dokazivati štetnost po zdravlje kamene vune…“. Nema tu ničeg tragičnog osim ne poznavanja odredbi Kaznenog zakona. U slučaju klevete (logično), ne vrijedi ona da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Prema članku 200. Kaznenog zakona upravo optuženik za klevetu mora dokazati svoju nevinost: „Ako osoba protiv koje se vodi kazneni postupak zbog klevete dokaže istinitost svoje tvrdnje ili opravdani razlog zbog kojeg je povjerovala u istinitost sadržaja kojeg je iznijela ili pronijela, neće se kazniti za klevetu.“

Više puta smo na ovim stranicama isticali jedno od osnovnih pravilo komunikacije uvijek govorite istinu. Ne smijete lagati, ako vam nešto ne ide u prilog, onda to, radije prešutite, ali nemojte lagati! Sve što kažete morate moći i dokazati. Čak se i vječni Hebrang drži tog pravila – on nikada ne laže, možda nekada ne govorim istinu, to je puno pristojnije!

Rupnik je u sakupljanju političkih bodova očito previše govorio ono što su drugi željeli čuti, ne vodeći računa o tome da svoje tvrdnje može (i mora) argumentirati. Nije Rupnik nikakva iznimka, u ovoj zemlji rijetki su oni koji drže do odgovornosti za izgovorenu riječ, posebice u žaru političke borbe. Pogledajmo samo najnovije primjere: sukob Vidoševića i Primorca, Mesića i Sanadera, oporbe i Kalmete…

No za razliku od „main stream“ političara, koji „pucaju“ jedni po drugima manevarskom municijom, Rupnik je marginalac na odlasku s istarske političke scene koji je pokušao to isto, ali blef mu nije upalio. Za klevetu je osuđen i urednik jednog portala zbog komentara kojeg je napisao netko drugi na portalu.

Pogodite tko je plavuša s dobrim sisama koja kao nešto radi LOL

Krešimir Macan — Tue, 08 Dec 2009 22:42:25 +0000

Ako hoćeš mir, ideš u korporativni pi-ar naslov je razgovora s kolegama iz marketing magazina Taboo za trajanja PRWeek09 u Beogradu. Malo se makneš od domaće cenzure, pa svašta kažeš – ali je ispalo dobro:-). Donosimo cjelovit tekst u nastavku.

Krešimir Macan PRWeek09

Utorak – 8.12.2009. Jedno od najzapaženijih predavanja na ovogodišnjem PR Weeku, na temu Kako brzo reagovati u krizi, održao je Krešimir Macan, vlasnik hrvatske agencije za odnose sa javnošću Manjgura. To je jedna od prvih hrvatskih agencija za odnose sa javnošću, osnovana 1997. godine. Na dubrovačkom dijalektu Manjgura znači neodoljiva devojka. U intervjuu za Taboo nedeljnik, Macan je govorio o odnosu pi-ar menadžera sa medijima i o situaciji u kojoj se ova profesija nalazi u Hrvatskoj i Srbiji.

Petar Stakić: Prisustvovali ste panelu pod nazivom Uređuje li pi-ar medije koji je održan u septembru na Vikend medija festivalu u Rovinju. Odatle se moglo zaključiti da, slično kao i u Srbiji, postoji određeni animozitet između novinara i pi-ar menadžera iako bi ove dve profesije trebalo da budu usko povezane. Zbog čega je to tako?

Krešimir Macan: Ne postoji animozitet. Lično nemam problema u odnosima sa medijima i ne delim frustracije nekih svojih kolega. Sve zavisi od pristupa. Radi se o dve različite profesije, koje imaju dodirnih tačaka ali se svaka razvija u svom smeru. Moraš raditi na sebi i razvijati se. Igrom slučaja, u prvom naletu, kada nema školovanih menadžera za odnose sa javnošću u vreme tranzicije ka pravim pi-ar menadžerima, novinari su najpoželjniji kandidati jer jedini znaju komunicirati sa kolegama novinarima. Sada se to uči na drugačiji način, kroz školovanje za ovu profesiju, i nema više tog pritiska da osoba koja se bavi odnosima sa javnošću mora da potiče iz medija. Odnos između ove dve profesije mora biti, najjednostavnije rečeno, pun poštovanja, i tačka. Ništa drugo. Mislim da su, na duže staze, pi-arovci u prednosti zato što su školovani. Oni u proseku imaju više škole nego novinari. Ukoliko uporedite obrazovnu strukturu istog broja novinara i pi-arovaca, ovi drugi mnogo su obrazovaniji što automatski znači da imaju širinu i da znaju vrlo lako preveslati novinara koji nema širinu i koji nije sveopšti neznalica, što bi inače, kao novinar, morao biti.

P. S.: Kada ovo kažete, mislite generalno na one pi-ar menadžere koji su završili bilo koji fakultet ili konkretno odnose sa javnošću?

K. M.: Generalno. Dve trećine novinara u Hrvatskoj ima srednju školu, a pi-arovci najvećim delom imaju fakultet, bilo kakav, i znaju makar jedan strani jezik. Ako zapošljavaš pi-ara, nećeš zaposliti nekoga ko nema fakultet. Novinar može biti bilo ko, naročito u ovoj krizi koja je katastrofa za medije jer novine prestaju da izlaze i novinari dobijaju otkaze. Novinar postaje potrošna roba. Dobar pi-arovac ne baš tako.

P. S.: Da li se i u Hrvatskoj događa, kao što je ovde čest slučaj, da pi-ar postane osoba koja u principu nema veze sa tom strukom, već je poznata iz nekih drugih razloga, kao npr. bivša misica, manekenka ili supruga poznate ličnosti itd.?

K. M.: To je stvar odabira kompanije koja mora da zna šta želi. Ukoliko toga ima ovde, onda ste vi još uvek u ranoj fazi pi-ara. U tom slučaju, važnije je kako ona, dakle ne on već ona, izgleda. Mogu pretpostaviti: plavuša sa dobrim sisama koja kao nešto radi. Mislim da smo mi u Hrvatskoj u fazi ko i kako radi, a ne kako neko izgleda. Za većinu dobrih pi-arova u Hrvatskoj vi i ne znate kako izgledaju. Mi u struci znamo, ali ih nema u medijima. Možda ste vi ovde još uvek u situaciji kada su pi-arovci veće zvezde od svojih šefova. To je glavna greška pi-ara. Ne smeš biti veća zvezda od svog šefa jer će ti on kad–tad skinuti glavu.

P. S.: Da li su javnosti lako dostupni pi-arovi velikih kompanija u Hrvatskoj?

K. M.: Direktor korporativnih komunikacija ne mora se javiti svakom novinaru, već to može učiniti neko iz njegovog tima. On se javlja svojoj kasti. Ako imate firmu koja je ili previše uticajna ili monopolista, ona može birati sa kim će komunicirati, može imati povlašćene novinare a na drugoj strani su oni ostali. To je njihova privilegija kada su u takvoj poziciji. Ako nisi u poziciji da biraš, onda se javljaš svakome.

P. S.: Da li možemo da govorimo o poverenju u profesiju odnosi sa javnošću ukoliko vidimo da se krše etičke norme i npr. spinuju neke situacije u korist kompanija iako javnost dobro zna da je istina drugačija?

K. M.: Prva i osnovna priča koje se ja držim jeste – nema laganja. Neću reći da se nije dogodilo ono što jeste, ali ću iskoristiti reči koje će mi umanjiti štetu. To je moje legitimno pravo. Moramo, dakle, razlučiti da pi-ar nije laganje. To vam je kao sa onim pitanjem da li je čaša poluprazna ili polupuna. Činjenica je da je u pola čaše voda, a zašto neko misli da je ona poluprazna ili polupuna, to je naš posao. Nismo ništa lagali i tu je ta razlika. Možete lagati prvi i poslednji put i nikad više. Kada vas razotkriju, onda ste gotovi, osim ako niste politički zaštićeni kao što su bili vladini glasnogovornici u Hrvatskoj koji su praktično uređivali medije. Drugi problem je plaćanje novinara. Možete sa njima izgraditi profesionalne odnose,ali neke od njih isto tako možete „držati na plati`. E, to je neetičko ponašanje, kako pi-ara tako i novinara. To brane kodeksi obe profesije. E sada, ko će čistiti korov u svom dvorištu, pitanje je. Ja sam to radio u Hrvatskoj pa sam ostao sam na kraju. Posao pi-ar menadžera jeste da informiše, uverava i povezuje. Informisati o brendu, uveriti javnost da je brend najbolji i stvoriti odanost brendu. To je naš posao i tu nema mesta manipulacijama.

P. S.: Da li u Hrvatskoj postoje pi-ar profesionalaci koji imaju uticaj, odnosno moć da upravnom odboru ili direktoru autoritativno kažu: „Ovako mora biti, ovako ćemo uraditi`?

K. M.: Ima ih. U Hrvatskoj je pi-ar prihvaćen kao upravljačka funkcija menadžmenta i sve više ljudi sedi u samoj upravi.

P. S.: Dakle, ne mora svako saopštenje da proverava i potpisuje direktor?

K. M.: Ne nužno, ali mnogo je bitnije da se pi-ar koristi prilikom donošenja odluke šta i kako napraviti. Tamo gde je pi-ar blizak bordu, takve firme imaju najbolje odnose sa javnošću.

P. S.: Koliko Hrvatska udruga za odnose sa javnošću doprinosi profesionalizaciji struke u vašoj zemlji?

K. M.: Preveli smo veliki broj knjiga i, ako ništa drugo, uz konferencije i sve ostalo stvorili smo solidnu bazu da neko ko je početnik može kupiti knjige po pristupačnoj ceni i reći da je makar pročitao osnove pi-ara. Dakle, pružili smo mu priliku da se usavršava. Do pre nekoliko godina nismo imali nijednu knjigu na našem jeziku.

P. S.: Govorite o edukaciji, šta je sa standardima i prevencijom? Kako funkcioniše vaš etički komitet?

K. M.: Bilo je slučajeva koji su bili problematični. Npr. imali smo agenciju koja nije bila u članstvu i nije se držala standarda, a uredno je pružala usluge, plaćala novinare i naplaćivale priloge. Digla se velika prašina oko toga i tada su čelnici te agencije pokušavali svoju poziciju odbraniti radeći svoj spin. Da se to do kraja raspetljalo, srušilo bi se celokupno rukovodstvo Hrvatske telezivizije jer su bili povezani sa ljudima iz te agencije. Na kraju se sve svelo na kartu lične netrpeljivosti i mi smo popustili jer struka tada nije bila dorasla situaciji. Nažalost, ceo slučaj na kraju nije ni stigao do Etičkog komiteta.

P. S.: Da li je po Vašem mišljenju lakše raditi agencijski pi-ar ili korporativni?

K. M.: Lakše je raditi korporativni pi-ar jer imate jednog šefa, jednu politiku koju pratite, i to je to. Kada radite agencijski pi-ar, to znači da imate više klijenata, morate voditi računa o više aspekata što je dosta zahtevnije. Ako hoćeš mir, ideš u korporativni pi-ar, a ako ti je još do adrenalina i uzbuđenja, ideš u agenciju.

P. S.: Znate li nešto o tome kakva je situacija u Srbiji kada je reč o vašoj struci?

K. M.: Koliko sam ja upoznat i kako mi je rečeno, ovde je i dalje snaga pi-ara vezana za medija-buying (zakup oglasnog prostora), dakle ko ima najbolji medija-buying, ima i najjače pi-ar alate, što je i logično. To znači da ste još uvek u fazi u kojoj oglašivači mogu prilično uticati na sadržaj medija jer nema drugih slobodnih kanala. Tako je i kod nas, možda u nešto manjoj meri.

Kliknite na neki od povezanih tekstova ili na link za više tekstova u kojima se spominje Krešimir Macan.