Kada antilope, krave i bivoli lete poslovnom klasom…

Mnogi se još sjećaju tragičnog događaja avionske nesreće kada se američki zrakoplov USA CT-43 srušio u blizini Dubrovnika. Bilo je to 3. travnja, 1996. godine. Prilikom pada poginulo je 34 putnika, među kojima je bio američki ministar trgovine Ron Brown i novinar New York Times-a, Nathaniel Nashkada.
S obzirom da tada on-line vijest nije bila toliko razvijena, za podrobnije informacije o događaju trebalo se čekati sutrašnje izdanje tiskanih novina. Upravo taj dan, kada je bilo najavljeno da ugledni gosti slijeću u Dubrovnik, HR – radio postaja Dubrovnik, uredno se na vrijeme pripremio i u zakazano vrijeme slijetanja, objavio vijest o dolasku. No ne samo da su objavili vijest koja se u normalnim okolnostima trebala dogoditi… dok su stanovnici Dubrovnika gledali kako iza brda suklja gusti dim od avionske nesreće, istodobno su poštovani slušatelji radija mogli slušati intervju s gospodinom Brownom.
Hrvatski radio – radio postaja Dubrovnik učinio je vjerojatno najveću novinarsku pogrešku ikad. Ne samo da su najavili slijetanje aviona i dolazak američkog ministra u Čilipe, nego su i objavili intervju s njime. Dan danas se ovaj događaj u medijskim lekcijama radijskog izvješćivanja koristi kao Case, kao primjer koji se nikada ne bi trebao ponoviti.
Unatoč svim pravilima novinarske struke da se najavljeni događaj mora provjeriti, svako malo se ponovi sličan gaf, no ima i onih koji nas mogu dobrano razveseliti. Sjetimo se tako velikog glazbenog osvrta Gibonnijevog koncerta, koji je objavio jedan vrlo svestrani kritičar, kojeg se može vidjeti i kao gastro experta u kulinarskom show na TV-u. Sutradan, nakon večeri dugo najavljivanog i očekivanog koncerta, u novinama smo mogli pročitati vrlo plodonosan osvrt na održani koncert, koji je zapravo u zadnji tren bio otkazan zbog bolesti pjevača. No bez obzira što koncerta nije bilo, u Večernjaku smo mogli čitati s kakvim je zanosom Đibo otpjevao Temperu, a s kakvim je [...]

Treba znati reći hvala

Stranica namijenjena PR-ovcima eReleases navodi pogrešku koja se svakodnevno događa u praksi PR-a, a kojoj se ne posvećuje dovoljno pažnje.  O kojoj se to greški radi? Prema njima, ne govorimo dovoljno često  “Hvala”.  Dakle,  krenimo redom s ljudima kojima ne smijemo zaboraviti reći tu kratku i jednostavnu riječ, a koja zapravo toliko znači ( i ništa nas ne košta):
1. Zahvala novinarima koji su objavili našu priču
Novinari nam zapravo ništa ne duguju i nisu dužni objaviti našu priču, pogotovo kad uzmemo u obzir stotine drugih vijesti koje im svakodnevno stižu u redakcije. Stoga, kad objave našu priču, učinili su nam uslugu. Istina, donekle smo i mi njima pomogli jer smo im dali privlačan materijal za njihove čitatelje, ali ipak ne bi smijeli zaboraviti zahvaliti im, bilo da je riječ o lokalnom ili pak nacionalnom mediju.
2. Zahvala klijentima na njihovoj lojalnosti
Ma koliko se mislilo da je puno teže pridobiti nove klijente nego zadržati one stare, važno je posvetiti puno pažnje odnosu sa sadašnjim klijentima, a to možemo postići tako što ćemo zaposlenike potaknuti da iskažu zahvalnost klijentima, slanjem poruka sa zahvalama (preporučuje se ručno napisana poruka koja je učinkovitija od e-maila ili telefonskog poziva jer je dugotrajnija) ili pak, tako što ćemo vjernim klijentima ponuditi popuste.
3.  Zahvala zaposlenicima na napornom radu
Zadovoljni i sretni zaposlenici bit će ujedno i puno produktivniji u izvršavanju svojih poslovnih obveza. To pridonosi i izgradnji boljih odnosa između poslodavca i zaposlenika, što će se u konačnici odraziti i na uspješnost posla.  Zahvalnost se može iskazati dodjeljujući im nagrade, omogućavajući im dane odmora te pismenim porukama zahvale u kojima se svakom zaposleniku iskazuje radi čega ga se cijeni, ma koliko patetično to zvučalo…
P.S.
Hvala na pozornosti.

Znaj što govoriš – Rupnik vs Rockwool

Predsjednik istarske Zelene stranke-zelene alternative Josip Anton Rupnik izgubio je spor na pulskom Općinskom sudu kojeg je protiv njega zbog klevete i iznošenja neistinitih tvrdnji pokrenula tvornica kamene vune Rockwool Adriatic. Dužan je Rockwoolu isplatiti štetu u iznosu od 40 tisuća kuna te  nadoknaditi i troškove parničnog postupka u iznosu od 10,390 kuna. Rupnik još treba o svom trošku javno objaviti presudu na 18 Internet portala te u pet dnevnih listova u kojima je tvornicu prozivao za nezakonit rad.
Sutkinja je u obrazloženju navela da Rupnik nije konkretnim dokazima potkrijepio svoje tvrdnje da tvornica zagađuje okoliš, a nije dokazao ni štetnost i nezakonitost sklopljenih ugovora i predugovora. „Ako je netko lopov i ako je netko nešto mutio, onda se to mora i dokazati, a činjenica je da nije podignuta niti jedna kaznena prijava. (…) Uvjerena sam da je bilo nekih propusta da bi Državno odvjetništvo već poništilo ugovore za koje se tvrdilo da su štetni“ – rekla je Frančišković i dodala „Rupnik je prešao granicu kada je iznio neistinite tvrdnje koje nije potkrijepio odgovarajućim dokazima. Kao osoba koja predstavlja političku stranku treba u svom radu poštivati Ustav i zakon. Prihvaćam činjenicu da prosječna osoba neće s oduševljenjem prihvatiti to da se u njezinom susjedstvu otvara i započinje s radom tvornica kamene staklene vune, no načelo punog legitimiteta ne dopušta nikome da zbog svog nezadovoljstva iznosi neistinite tvrdnje.“
Naglasila je da politička borba podrazumijeva postojanje pravila, zakona i kulture, slijedom čega i rad političkih stranaka i njihovih vođa mora u potpunosti biti utemeljen na tim vrijednostima. „U ovoj situaciji dogodilo se upravo to da je tuženik pokušao ukazati na protupravnost na način da je u tim radnjama izašao izvan granica dopuštenog“, zaključila je Frančišković.
Odmah po objavi presude odmah su počeli komentari poput „…što je najtragičnije po sutkinji Rupnik mora dokazivati štetnost po zdravlje [...]

Pogodite tko je plavuša s dobrim sisama koja kao nešto radi LOL

Ako hoćeš mir, ideš u korporativni pi-ar naslov je razgovora s kolegama iz marketing magazina Taboo za trajanja PRWeek09 u Beogradu. Malo se makneš od domaće cenzure, pa svašta kažeš – ali je ispalo dobro:-). Donosimo cjelovit tekst u nastavku.
Utorak – 8.12.2009. Jedno od najzapaženijih predavanja na ovogodišnjem PR Weeku, na temu Kako brzo reagovati u krizi, održao je Krešimir Macan, vlasnik hrvatske agencije za odnose sa javnošću Manjgura. To je jedna od prvih hrvatskih agencija za odnose sa javnošću, osnovana 1997. godine. Na dubrovačkom dijalektu Manjgura znači neodoljiva devojka. U intervjuu za Taboo nedeljnik, Macan je govorio o odnosu pi-ar menadžera sa medijima i o situaciji u kojoj se ova profesija nalazi u Hrvatskoj i Srbiji.
Petar Stakić: Prisustvovali ste panelu pod nazivom Uređuje li pi-ar medije koji je održan u septembru na Vikend medija festivalu u Rovinju. Odatle se moglo zaključiti da, slično kao i u Srbiji, postoji određeni animozitet između novinara i pi-ar menadžera iako bi ove dve profesije trebalo da budu usko povezane. Zbog čega je to tako?
Krešimir Macan: Ne postoji animozitet. Lično nemam problema u odnosima sa medijima i ne delim frustracije nekih svojih kolega. Sve zavisi od pristupa. Radi se o dve različite profesije, koje imaju dodirnih tačaka ali se svaka razvija u svom smeru. Moraš raditi na sebi i razvijati se. Igrom slučaja, u prvom naletu, kada nema školovanih menadžera za odnose sa javnošću u vreme tranzicije ka pravim pi-ar menadžerima, novinari su najpoželjniji kandidati jer jedini znaju komunicirati sa kolegama novinarima. Sada se to uči na drugačiji način, kroz školovanje za ovu profesiju, i nema više tog pritiska da osoba koja se bavi odnosima sa javnošću mora da potiče iz medija. Odnos između ove dve profesije mora biti, najjednostavnije rečeno, pun poštovanja, i tačka. Ništa drugo. Mislim da su, na [...]

Kako vas pogreška u odnosima s javnošću može stajati milijarde – Dubai World

Proteklih desetak dana potresao nas je novi krizni val izazvan navodnim bankrotom Dubaija. Paniku među ulagačima izazvala je vijest da bi Dubai World mogao zatražiti moratorij od pola godine na gotovo 59 milijardi dolara obveza koje upravo dospijevaju, a potom provesti preustroj. Ulje na vatru dolio je svojim izjavama Abdul-Rahman al-Saleh, čelnik ministarstva financija emirata Dubai: “Vlada jest vlasnik, no budući da se ta tvrtka bavi različitim aktivnostima i izložena je različitim vrstama rizika, još je prilikom njezinog utemeljenja utvrđeno da vlada za nju neće jamčiti.” Umjesto objašnjenja što se točno događa, on je prozvao investitore koji „moraju preuzeti dio odgovornosti!?“
Zaduženost emirata Dubai ukupno iznosi oko 80 milijardi dolara, od čega oko 60 milijardi otpada na Dubai World.
Isti se čelnik kasnije požalio kako je reakcija na prošlotjednu najavu restrukturiranja Dubai Worlda i zahtjeva za najmanje šestomjesečnim moratorijem otplate dugova te kompanije bila “pretjerana i neopravdana jer najavljeni potezi su ispravni i koristit će svim uključenim stranama. To je mudra odluka koja dugoročno služi interesima svih uključenih strana, iako ne i kratkoročno.” Opet je izostalo stvarno objašnjenje što se događa.
Prekjučer je Dubai World, nakon što je prošlotjednom komunikacijom izazvao drastičan pad burzovnih indeksa diljem svijeta objavio kako vodi “konstruktivne” razgovore s bankama radi restrukturiranja oko 26 milijardi dolara duga te najavio veću transparentnost u budućnosti riječima „Dubai World namjerava usvojiti politiku redovite komunikacije s javnošću i redovito će izvještavati o tijeku preustroja.“
Gubici na svjetskim burzama izazvani vijestima iz Dubaija u kojima se spominju samo milijarde dolara, također se broje u milijardama dolara. Jesu li gubici mogli biti manji da su sve ove vijesti drugačije predstavljene javnosti?
Dvije su pogreške ključne: odabrano je savršeno pogrešno vrijeme za priopćenje u kojem nije bilo dovoljno kvalitetnih informacija za investitore izravno pogođene nastalom situacijom. Objava je izašla upravo u vrijeme Kurban Bajrama, proslava kojeg [...]

Škegro i boca, ponovo – upravljanje on line reputacijom

1996., Zagrebački velesajam: dok predsjednik Tuđman potpisuje neke protokolarne papire, iza njegovih leđa ministar gospodarstva Borislav Škegro sprema bocu žestokog pića ispod sakoa.
2001. izlazi film Rajka Grlića i Borisa Mirkovića „Novo, novo vrijeme.“ U njemu je prvi puta javnosti prikazana scena Škegre kako otuđuje bocu. Bila je to samo zgoda kojoj su se svi nasmijali, a glavni akter se sve do 11.11.2009. nije imao potrebu izjasniti što se iza Tuđmanovih leđa tada doista odvijalo.
2009., web portal časopisa Lider objavljuje članak o Škegrinom mogućem ulasku u Vladu na mjesto ministra gospodarstva.
Kao i mnogo puta prije, dežurni intelektualci i forum komentatori uhvatili su se u koštac s vrijeđanjem junaka članka. Napali su ga prvenstveno za njegovu nesposobnost (stalni komentar za bilo kojeg političkog aktera), što nije dotičnog jako pogodilo. Ono što je Škegru izgleda razljutilo bio je navod da je ukrao bocu whiskey-a prilikom otvaranja Zagrebačkog velesajma davne 1996. Ulogirao se kao „Škegro osobno“ i obračunao s nepoznatim napasnicima.
Do predzadnjeg mjeseca 2009. nije imao potrebu komentirati taj događaj iz 1996! Što je Škegru potaklo na čitanje teksta o nečemu s čim je dobro upoznat, možda pozitivni komentari o njegovom povratku u visoku politiku? Za inače staloženog čovjeka, ovaj neracionalni čin davanja važnosti raspravici nekoliko kritičara u kutku bespuća Interneta, u najmanju ruku je iznenađujuć. Moguće da je to bio samo nepromišljen postupak, kojim Škegro dokazuje da je, kao i mi, samo čovjek. Škegro se morao do sada naučiti nositi s medijima, koji mu nikada do sada nisu bili previše skloni. Taj potez pomicanja pažnje na bocu možda je čin političkog spina. Moguće da je istraživačkim novinarima promakla neka bitna činjenica o dogovoru premijerke i Borislava Škegre, dok su morali retke puniti za nas nebitnim informacijama.
Internet kao medij kojeg su, u puno većoj mjeri prihvatili mladi, Škegrin postupak može se protumačiti [...]

Priznajte sve i budite prvi – odličan primjer kriznog komuniciranja by David Letterman

Poznati američki voditelj David Letterman nedavno se našao u središtu seks skandala. Naime, producent i kolega s CBS-a Robert Joe Halderman pokušao je od Lettermana iznuditi 2 milijuna dolara kako bi zataškao njegovu aferu sa Stephanie Birkit, asistenticom u njegovom talk showu “The late show”.

David Letterman je puno više od voditelja, on je jedan od vodećih brandova CBS-a, pa se pojavila potreba za pažljivim kriznim komuniciranjem kako bi se šteta po voditelja i CBS svela na minimum, jer u ovom slučaju osobna neugodnost vrlo lako može prerasti u štetni događaj za medijsku kuću vrijednu nekoliko milijardi dolara.
U kriznom komuniciranju potrebno je pridržavati se pravila,  a glavni cilj je oduzeti mogućnost „drugoj strani“ da preuzme inicijativu i upravlja komunikacijom. U suprotnom, vi ste u podređenom položaju i postajete lakom metom u vjerojatnoj medijskoj hajci. Letterman je preuzeo inicijativu prema svim pravilima kriznog komuniciranja, prvi je izašao s priznanjem u vlastitom talk-showu, pred publikom koja mu je naklonjena i odmah ponudio ispriku za učinjeno. Time je oduzeo mogućnosti medijima da prvi objave vijest na drugi način ili da počnu postavljati neugodna pitanja.
Ovim potezom, Letterman i CBS zaradili su odličnu ocjenu i od TJ Walkera, vodećeg autoriteta na području javnog nastupa s preko 25 godina iskustva kojeg smo imali prilike ugostiti i u Zagrebu na medijskom treningu. U zanimljivom osvrtu na situaciju, TJ Walker je u 5 točaka prikazao tijek same komunikacije i poteze koji su zajednički u ovoj kriznoj situaciji povukli Letterman i CBS. U tom planu jednostavno nije bilo mjesta lošem ishodu po voditelja i televizijsku kuću. Zbog odluke da prvi izađe s informacijom, Letterman je situaciju prikazao na po sebe najbolji način, birajući nastup i riječi kojima će javnosti dati blaže viđenje situacije.
O načinu krizne komunikacije  imali ste priliku do sada čitati na stranicama Manjgure,  gdje je u više [...]

Only losers say ‘No’

Irska vlada je odlučila, uzevši u obzir propast prvog referenduma o Lisabonskom sporazumu, izvaditi tešku artiljeriju i krenuti u javnu kampanju toliko intenzivno da izgleda kao da su sutra izbori, samo nema predizborne šutnje.
Sudeći po anketama, u petak 2. listopada, vladini napori će se isplatiti jer Lisabonski sporazum prolazi, odnosno podrška se kreće do 65 posto. Ministarstvo vanjskih poslova pokrenulo je stranicu posvećenu isključivo Sporazumu. Ondje je sve toliko lijepo prikazano da sam čak i ja pregledala većinu postova, a „Lisabonac“ je meni zanimljiv samo zato jer bez njega nema daljnjih proširenja, ali s druge strane i tako  ‘ko živ, ko mrtav’ dok mi uđemo u EU. Web site Ministarstva objašnjava sve, od toga što je Lisabonski sporazum do podataka što donosi Irskoj, sve napisano lijepo razumljivo i simpatično, a i pregledno da ne može biti preglednije.

U kampanju su se uključile i mnoge medijski eksponirane ličnosti koje lobiraju u narodu da konačno samo kažu to veliko ‘Da’. Tako je Jutarnji donio priču o vlasniku Ryanaira koji preko provokativnih plakata poručuje „Only losers say no“.
S druge strane jednako aktivnu kampanju vodi i kontroverzna stranka Sinn Fein koja uredno zadaje glavobolje vladajućima. Oni pak plakatima poručuju ‘Vote no‘ te su posvetili dio na svojoj web stranici Lisabonskom sporazumu gdje se mogu među ostalim i downloadati posteri ove antikampanje.

Weekend Media Festival – minglanje i napete rasprave

Weekend Media Festival 2009 iliti tri dana predavanja, panel rasprava i partija se održavao od 17. do 19. rujna u Rovinju. U prostorima stare tvornice TDR-a okupila su se sva relevantna i manje relevantna imena iz svijeta medija, odnosa s javnošću i te svih onih koji se idu za onim „vidjeti i biti viđen“. A bilo je tu mnogo toga za vidjeti. Što se programa tiče, bilo je nekoliko zanimljivih predavanja, ali najveću pažnju sudionika privlačile su panel diskusije.
Prije svega tu je bio razgovor o tome poštuje li se Zakon o elektroničkim medijima. Hloverka Novak Srzić s HTV-a, Siniša Svilan s Nove TV, Zdenko Ljevak iz Vijeća za elektroničke medije, Nebojša Taraba iz produkcijske kuće Drugi plan te Hamed Bangoura iz produkcijske kuće H-1 potegli su raspravu tko najviše krši spomenuti Zakon. Međusobnih optuživanja nije nedostajalo, od primjedbi na program i zanemarivanja nezavisnih produkcija do rasprave na što će Nova TV potrošiti novac koji će joj pripasti ukoliko HRT izgubi reklame. Da ne bi bilo, spomenuta je i Simona Gotovac. Jasno.
Naravno, jedna je diskusija bila i na temu uređuje li PR na medije. Sudjelovali su Maja Weber, glasnogovornica T-HT-a Hrvatska, Ivana Petrović novinarka Nove TV, Tomislav Židak novinar Jutarnjeg lista, Aleksandra Kolarić Delloite Hrvatska, Davor Gavran glasnogovornik Hrvatske nogometne reprezentacije i Boris Lešić iz Premise. Zaključak je da PR ne uređuje medije, mada kako to obično biva, svako drži svoju stranu.
Uzbudljiva je bila i rasprava o političkom marketingu. Ivan Šiber i Marijana Grbeša (Fakultet političkih znanosti), Boris Malešević (Designsystem), Dejan Verčić (Pristop, Slovenija) te naš Krešimir Macan razgovarali su o nadolazećim izborima pod budnim okom Mislava Bage o čemu se drugi dan čitalo po medijima prije svega zbog iznošenja stavova o šansama kandidata ali i trzavicama od kojih je svakako najviše polemike izazvao razgovor ni manje ni više [...]

Osam znakova koji vam otkrivaju namjere novinara

Zapeo mi je za oko tekst objavljen na stranicama Idea Grove, PR agencije s onu stranu velike bare, posvećen pitanju kako prepoznati o čemu zapravo novinar radi reportažu.. Zna se da je priča šok, skandal, loša vijest. A nijedan PR-ovac nije lud da samo servira prljavo rublje medijima. I tu se novinar, htio ne htio, mora poslužiti obmanom. Možda je ‘obmana’ pregruba riječ, ali realno postoje situacije u kojima vam nitko neće dati do znanja da vas čeka ‘pranje po medijima’. Stoga valja pažljivo razmotriti situaciju i otkriti skriveno. Točka s koje krećemo je sljedeća: Novinar vas kontaktira i želi razgovarati s vašim direktorom ili vama. Kako znati u kojem smjeru ide njegova/njezina reportaža, odnosno čeka li vas medijski linč?

Slijedi osam znakova kako pročitati novinare:
1. Novinar je neodređen oko teme svoje priče
Počne li novinar okolišati sa pričom, ne postavlja konkretna pitanja i nešto mrmlja, može biti znak da misli da je vaš šef niš’ koristi. Jer, imajte na umu, nijedan novinar neće tražiti izjavu ako nema već osmišljenu reportažu..
2. Novinar vas ima na piku
Autor savjetuje da nakon što vas dotični kontaktira, prva stvar koju morate napraviti je odguglati ga. Tako će vidjeti je li vam novinar sklon ili je poslan da vas „razvali“.
3. Mediji u pravilu nemaju ništa lijepo reći za ljude poput vas
Budite pažljivi pri odabiru medija. Ako ste si zamislili priču o poslovnom uspjehu, a ganja vas novinar iz tabloida, vjerojatno je caka u vidu skandala iza ugla.
4. Konkurentski medij je upravo objavio nešto lijepo o vama
Novinari mrze raditi priču koju je upravo netko drugi imao, pa ako ste se pojavili na naslovnici konkurencije, budite spremni jer drugi novinar će vas sigurno razvaliti. Loša vijest se prodaje, a još ako vas je medijski rival nahvalio, možda treba razmisliti.
5. Novinar odbija reći vam s kime je još razgovarao vezano za istu priču
Ako [...]

Slijedeca stranica »