Kome smeta Marko Rakar?

To je jedino pitanje koje sam postavio nakon svega što se oko Mraka izdogađalo ovih dana. Zanimljiv je i timing… Marka znam godinama, upoznali smo se kada nijedan nismo bili niti blizu politici i nemam razloga ne vjerovati da stoji sve što je napisao u svom dnevniku na http://pollitika.com/mea-cupa. Znam da je radio u industriji koja se pomalo urušavala (tiskarstvo) sama od sebe zbog velike konkurencije i sve nižih cijena i nije njegov grijeh ako su se stvari jednostavno tako dogodile. Ako je napravio sve što je mogao da zatvori što više dugova, učinio je više nego dovoljno. Sjetite se samo famoznih klaunova Ladinija koji se danas čak usuđuju prozivati premijerku Kosor, nakon svega zla koje su učinili po Hrvatskoj.
To iskustvo ga je i motiviralo da se angažira u politici gdje već godinama ukazuje na gluposti s kojima živimo i pokušava ispravljati krive Drine, kako bi rekli susjedi. Izvanredno načitan i znatiželjan, lako je pronalazio nove načine kako se boriti za ono što je mislio da je pravo i pravedno i time dobio sva ova silna priznanja po svijetu proteklih godina.
I sad kome smeta jedan takav čovjek u uredu novog predsjednika? Čovjek koji ima nultu toleranciju na gluposti na koje uvijek zna ponuditi alternativno rješenje. Koji zna potražiti rješenje ako ga sam nema, ali opet s ciljem da napravi nešto što će biti na dobro svih. Čovjek koji će uporno tražiti proračun u Excelu jer ga se tako iznimno lako prekroji…
Neću ga više hvaliti iako bi sada mogao nabrajati brojne situacije u kojima sam učio od njega. Jako mi je žao da je do ovoga došlo. Makar se u svemu pod zadnje nismo morali slagati ili smo čak u nekim situacijama bili na posve suprotnim stranama, meni osobno sve do danas navedeno u medijima nije dovoljan razlog da Marko ipak [...]

Tako mi Bog pomogao… bla bla bla korupcija bla bla bla

Vijest dana 18. veljače 2010. je jasno, inauguracija predsjednika Ive Josipovića. Zagreb pun policije, prilaz na Trg sv. Marka kroz detektore i pretres. Pogled gore, snajperisti i kruži helikopter. Ništa strašno zapravo, očekivala sam puno veću napetost i strogoću. Došli smo na vrijeme, stali u drugi red, odmah iza svih onih uzvanika i svih ‘manje važnih’ ali s pozivnicom. A u tom mom drugom redu iza treće ograde sirotinja. Možda sam stala na krivo mjesto i bilo je tu iznimaka, mladih ljudi željnih da prisustvuju tom svečanom trenutku, par zagrebačkih gospođa u finim bundama, nekoliko ljudi s djecom. Nedugo potom odjekne glasno i ogorčeno: „Kako te nije sram?“ Glavice se dižu, svi virkaju da vide tko je tamo, ah da, došao je odbjegli premijer Ivo Sanader. Smjestiše se svi udobno, eto nam i himne i opet mlaki pljesak koji prekida: „ma ne plješće se poslije himne, o Bože…“
I stigao je i On, naš novi predsjednik. Ponovno svi na prstima ovaj put da vide novog poštenog vođu, fotoaparati blicaju, i svi čekamo taj: „Tako mi Bog pomogao“ i veliki inauguracijski govor. Par greški u prisezi pripisujemo uzbuđenju, a nevidljivu predsjedničku lentu bih pripisala, hm, zaboravu? Hoćemo li i mi imati repete poput Obaminog ponavljanja prisege, pitao se i kolumnist Večernjeg lista Marinko Jurasić. Bilo kako bilo, počne govor. Nije to bilo to, ako smijem primijetiti. Svi želimo neku novu, bolju Hrvatsku bez korupcije, ali prazne parole i klišeji jednostavno ne drže vodu. Govor je svakako sadržavao sve bitne elemente uključujući i snažne poruke. Ali uzalud mi sve, kad se isključujem svake tri minute. Čitanje iz papira, i katkada gotovo prisilno, ali svakako neuspješno uvježbavano pogledavanje publike. Komunikacija sa mnom, kao dijelom publike – nula bodova. Naglašavanje bitnih dijelova – koje naglašavanje? Dobro je Šprajc rekao u Dnevniku HTV-a: „Dosadnjikavim stilom je [...]

Krizno komuniciranje a la John Edwards ili PR katastrofa

John Edwards, bivši senator iz Sjeverne Karoline i nekadašnji potpredsjednički kandidat Demokratske stranke na izborima 2005., priznao je 21. siječnja očinstvo nad djevojčicom koju je dobio iz veze sa Rielle Hunter.
„Ja sam Quinnin otac. Učinit ću sve što je u mojoj moći da joj omogućim ljubav i podršku koju zaslužuje. Krivo sam postupio negirajući da sam njezin otac i nadam se da će jednog dana razumjeti i oprostiti mi“, rekao je Edwards u svom, najblaže rečeno zakašnjelom priopćenju.
Američka glumica i producentica Rielle Hunter široj je američkoj javnosti postala poznata nakon napisa o ljubavnoj vezi između nje i Johna Edwardsa. Upoznali su se kada ju je Edwards angažirao za snimanje kratkih filmova o zbivanjima iz svoje kampanje za Bijelu kuću. U veljači 2008. rodila je kćer, ali na rodnom listu nije navela ime oca. Edwards je priznao aferu s Hunter u kolovozu 2008. ali je tada demantirao očinstvo nad djevojčicom.
Još je onda John Edwards dobio jedinicu iz kriznog komuniciranja. Podsjetimo, priznao je aferu sa producenticom dok mu je supruga vodila bitku sa rakom dojke. „Ovdje se radi o jednom od smrtnih grijeha u kriznom komuniciranju – a to je priznati nešto kada već svi znaju što je istina“ komentirao je Krešimir Macan, navodeći dalje: “Ako su bili u pravu oko ljubavnice, koju je jednakim žarom negirao, zašto bi bili u krivu oko djeteta, to je ono što javnost misli”. I eto čuda, ponovno je uslijedila PR katastrofa.
Zanimljivo je to da je Edwards priznao očinstvo nad djevojčicom samo nekoliko dana prije izlaska ’skandalozno iskrene’ knjige „Političar“. Autor knjige je Andrew Young bivši savjetnik Johna Edwardsa. Young je u prosincu 2007. javno utvrdio očinstvo nad kćerkicom Rielle Hunter. Kasnije je tu tvrdnju demantirao, stoga onaj dio o ’skandaloznoj iskrenosti’ isto sad zvuči pomalo smiješno, objašnjavajući uglavnom kako je ga je Edwards preklinjao [...]

Odijelo (ne) čini političara

Kritika odjevnog stila Gordona Borwna dosegla je svoj vrhunac: prema ocjeni časopisa za muškarce GQ,  najloše odjeven muškarac u 2010. godini biti će upravo britanski premijer. Prošle je godine zauzeo visoko treće mjesto, ali sada je očito nadmašio i samog sebe. U objašnjenju za ovu nelaskavu titulu stoji da se Brownov način odijevanja može reći da je odraz svega osim prvoklasnog primjera poznatog britanskog stila.
Premijer je prepoznatljiv po svojim tamnim, lagano naboranim odjelima, te uvijek umornim izrazom lica. Na ovoj listi našlo se još dva svjetska političara: na trećem je mjestu francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, za kojeg kažu da bi se više trebao brinuti o odjeći, a manje o svome niskom stasu, dok je osmo mjesto zauzeo sjevernokorejski lider Kim Džong-il.
Po svemu sudeći, čini se da je uzrečica «odijelo ne čini čovjeka» zastarjela. Iako Gordon Brown nije ni maneken, a ni hollywoodski glumac, to se od njega, kao javne ličnosti, očito očekuje što potvrđuje kako izgled sve više dobiva na važnosti. Sjetimo se samo nedavnih predsjedničkih izbora, tijekom kojih su se novinari okomili na Ivu Josipovića i na njegov izgled «kuhane noge». Josipoviću se zamjeralo nedostatak karizme i strasti, ali eto njegov fizički izgled nije presudio izbornoj utrci. Sada mu neki modni kritičari prigovaraju, kao i Brownu, dosadan profesorski stil u oblačenju. S druge smo pak strane imali hrvatskog George Clooneya, odnosno naočitog, nezavisnog kandidata Nadana Vidoševića. Iako nije bio u pitanju izbor za Mistera Hrvatske, neki su vjerojatno za njega glasali i zbog ljepote. No, to mu nije pomoglo ni da uđe u drugi izborni krug.
Međutim, uzmemo li primjer Johna F. Kennedya i Richarda Nixona, uvjeriti ćemo se da izgled može biti presudan. Naime, 1960. godine održana je prva tv debata predsjedničkih kandidata u povijesti, koja je imala veliki učinak na ishod izbora. Mlađahan, vitalan i preplanuo [...]

Kupiti ili ne prijatelja na Facebooku? Ovisi koliko ste očajni

U kampanji za predsjedničke izbore 2009., Facebook je dobio na važnosti što i ne čudi s obzirom na 900.000 korisnika Facebooka u Hrvatskoj. Iako su  dosezi takvih on  line kampanja relativno skromni ako se gleda konačan ishod, činjenica je da im kandidati pridaju na važnosti, a po prvi put se javljaju i aplikacije napisana samo za potrebe kampanje (Predsjednički izbori i Mnijenje). Rado citiram Vuka Čosića s ovogodišnje PRimjena.com o primjeni novih medija u kampanjama – takve kampanje imaju tri karakteristike – Tie Break – mogu donijeti odlučujuće glasove ako je bitka jako bliska; Standard – nema danas ozbiljne kampanje bez on linea – Hibrid – najveću učinkovitost postižu ako se on line aktivnosti prelijevaju u klasične medije. Upravu su sva tri elementa prisutna na ovim izborima, o Facebooku se piše više nego ikada prije.
Tako se, u ovoj predizbornoj kampanji, osim pohoda diljem Lijepe naše i susretima s glasačima, televizijskim sučeljavanjima, plakatima i reklamnim spotovima, kandidati koriste i Facebookom ne bi li pridobili (dodatne) fanove/glasače. I u tome ne bi bilo ništa sporno, da se nedavno na našem skromnom tržištu nije pojavila i opcija kupovine Facebook prijatelja. Naime, jedna zagrebačka tvrtka je počela predsjedničkim kandidatima nuditi fanove na prodaju. Po pisanju Tportala, tu je ponudu dobio i izborni stožer Ive Josipovića, koji ju je odbio jer, kako su naveli, žele iskrene birače koji zaista podržavaju SDP-ovog kandidata.
Cijena jednog takvog «fejs» prijatelja iznosi pet kuna + PDV. Taj trend virtualne kupovine prijatelja radi stjecanja popularnosti nije strana ni drugdje u svijetu, gdje također postoje tvrtke specijalizirane za prodaju i oglašavanje poput australskog uSocial. Ipak, njihove su usluge povoljnije pa je stoga moguće za nešto više od 1000 kuna dobiti 1000 novih prijatelja. Kako uSocial objašnjava: «Svaki Facebook prijatelj ili fan kojeg imate generalno gledano vama vrijedi 1$ mjesečno, to je broj [...]

Dva tjedna kampanje predsjedničkih kandidata na Facebook-u

Prilikom ocjenjivanja kvalitete kampanje na Facebooku i rangiranja usredotočio sam se na službene stranice kampanja. Izostavio sam korisničke profile i grupe podrške, jer ih ne smatram relevantnim pokazateljima uspješnosti kandidata i njihovih timova na društvenoj mreži. Poznat je slučaj preimenovanja velike grupe podrške emisiji „Istraga“ u grupu podrške jednom kandidatu, imamo veliki broj lažnih profila predsjedničkih kandidata.  Za analizirane fan page-ove veoma lako je provjeriti pripadaju li kandidatu. Uz sve to – mogućnost manipulacije brojem podržavatelja na fan page-u je malena, prvenstveno zbog politike Facebooka i uvedenih ograničenja.
Kandidate sam svrstao 3 kategorije – grupu vodiča na društvenoj mreži, grupu poluvodiča i izolatora.
Borba za poziciju vodiča:
U ovu kategoriju sam svrstao 4 kandidata: Damira Kajina, Nadana Vidoševića, Ivu Josipovića i Milana Bandića.
Milan Bandić – 8952 podržavatelja.
Milan je definitivno najzanimljiviji kandidat. Kampanju na Facebooku započeo je praktički pred desetak dana, a već je zauzeo poziciju vodećeg. Prije dva tjedna, ljudi koji ga podržavaju mogli su se samo registrirani pod parolom „Raditi za Zagreb“. Na tom fan page-u se i dalje nalazi 2854 podržavatelja iz vremena lokalnih izbora. Znači li to da se od lokalnih izbora nitko od administratora nije potrudio urediti fan page? Milanov izborni  zaključio je da je vjerojatno licemjerno ljudima koji su podržali Bandića kao gradonačelnika Zagreba bez pitanja promijeniti što je to što su podržali i priključiti im ljude koji ga podupiru kao predsjedničkog kandidata. Zato su otvorili novi fan page za potrebe predsjedničkih izbora. Rezultat je impresivan, skoro 9 tisuća podržavatelja u 2 tjedna.
Nadan Vidošević – 4181 podržavatelja.
Nadan je kampanju na Facebooku započeo znatno prije konkurencije te je cijelo vrijeme bio u prednosti. Do prije 3 tjedna, pozicija mu je bila neupitna, jer je najbliži  Facebook protivnik – Josipović, imao tisuću podržavatelja manje. Onda je ta pozicija  “uzdrmana” dolaskom Kajina: prije 2 tjedna Kajin je preuzeo titulu vodećeg. [...]

Zašto u kampanji nije bitan sadržaj, već dojam – emocija koju stvarate

Ovih dana se stalno lome koplja oko istog je li bitniji sadržaj ili emocija – odgovor je vrlo jednostavan – emocija. One su stoljećima gradile i rušile, pokretale i zaustavljale život, ratove, podjele i ne znam ti što sve ne. Koji je to rat pokrenut ili dobiven činjenicama? Nijedan. A izborne su kampanje i zato tako nazvane jer se u principu radi o malim (više manje) kontroliranim  ratovima.
Ashley’ story je legendarni spot kojim je George W. Bush osvojio Ohio i odnio pobjedu ispred Kerrya. Zadatak je bio jasan – osvojiti Ohio, uz Floridu, odlučnu državu za pobjedu na izborima. Ohio se nije smio izgubiti ni pod koju cijenu jer nosi previše elektorskih glasova. Borba se vodila doslovce od vrata do vrata – u zoru pred finale zadnjih izbora, gledao sam odličan dokumentarac na tu temu na jednoj od slovenskih tv postaja. I sad što vam treba – dobra priča. Kerry traži promjenu, a Bush nema priče pa kaže ja ću vas štiti od teorizma, kao i cijeli svijet. Tako je i Obama govorio Hope, Change, a McCain Nation First. Kad nemaš program, iman patriotizam – je li vam ovo zvuči nekako poznato? I tu je savršeno sjela priča o Ashley, djevojci čija je mama poginula u napadu na WTC 11/9.
LYNN FAULKNER: My wife, Wendy, was murdered by terrorists on September 11th.
ANNOUNCER: The Faulkners’ daughter Ashley closed up emotionally but when President George W. Bush came to Lebanon, Ohio, she went to see him as she had with her mother four years before.
LINDA PRINCE (neighbor): He walked toward me and I said Mr. President this young lady lost her mother in the World Trade Center.
ASHLEY FAULKNER: And he turned around and he came back and he said I know that’s hard, are you all right?
LINDA: Our president took Ashley in his [...]

Krešimir Macan u emisiji ‘Kavica sa Sonjom’

Krešimir Macan, direktor naše Manjgure, gostovao je u emisiji Narodnog radija ‘Kavica sa Sonjom’. Pritom se osvrnuo na trenutnu političku kampanju za nadolazeće predsjedničke izbore, pitanje što je to karizma, a među ostalim i na suradnju sa Željkom Kerumom. Cijeli razgovor je prilično ležeran i neformalan, pa ako ga niste imali prilike slušati uživo na Narodnom radiju u srijedu 30. rujna sada imate priliku.

Predsjednička kampanja: Kako napraviti avion u letu?

Naši predsjednički kandidati kreću sve oštrije i intenzivnije u kampanju u kojoj se još jednom, nakon lokalnih izbora, potvrđuje snažna potreba za novim rješenjima komunikacije s biračima. Tko može bolje objasniti što znači raditi kampanju 21. stoljeća nego Design Director Obamine pobjedničke utrke.
Predavanje Scotta Thomasa s ovogodišnje 99% Conference zanimljivo je sa stajališta project managementa općenito, a posebice za timove okupljene oko naših predsjedničkih kandidata. Thomas je uistinu vodio povijesnu političku kampanju u kojoj su brendiranje, dizajn i web odigrali središnje uloge. Što zapravo znači „stvoriti avion tijekom leta“ pogledajte u prezentaciji.

Only losers say ‘No’

Irska vlada je odlučila, uzevši u obzir propast prvog referenduma o Lisabonskom sporazumu, izvaditi tešku artiljeriju i krenuti u javnu kampanju toliko intenzivno da izgleda kao da su sutra izbori, samo nema predizborne šutnje.
Sudeći po anketama, u petak 2. listopada, vladini napori će se isplatiti jer Lisabonski sporazum prolazi, odnosno podrška se kreće do 65 posto. Ministarstvo vanjskih poslova pokrenulo je stranicu posvećenu isključivo Sporazumu. Ondje je sve toliko lijepo prikazano da sam čak i ja pregledala većinu postova, a „Lisabonac“ je meni zanimljiv samo zato jer bez njega nema daljnjih proširenja, ali s druge strane i tako  ‘ko živ, ko mrtav’ dok mi uđemo u EU. Web site Ministarstva objašnjava sve, od toga što je Lisabonski sporazum do podataka što donosi Irskoj, sve napisano lijepo razumljivo i simpatično, a i pregledno da ne može biti preglednije.

U kampanju su se uključile i mnoge medijski eksponirane ličnosti koje lobiraju u narodu da konačno samo kažu to veliko ‘Da’. Tako je Jutarnji donio priču o vlasniku Ryanaira koji preko provokativnih plakata poručuje „Only losers say no“.
S druge strane jednako aktivnu kampanju vodi i kontroverzna stranka Sinn Fein koja uredno zadaje glavobolje vladajućima. Oni pak plakatima poručuju ‘Vote no‘ te su posvetili dio na svojoj web stranici Lisabonskom sporazumu gdje se mogu među ostalim i downloadati posteri ove antikampanje.

Slijedeca stranica »