Cenzura, mediji, Hrvatska
Danas (29. lipnja 2009.) održana je u Novinarskom domu u Zagrebu međunarodna konferencija pod nazivom „Cenzura, mediji, Hrvatska“ u organizaciji Open Society Institutea.
Ako je stanje stvari koje su govornici u programu iznijeli točno (a kao osoba koja prati medijsku scenu, nemam razloga posumnjati u to, kolikogod bi lijepo bilo oglušiti se o činjenice), za pretpostaviti je da će tema u javnosti biti popraćena gromoglasnom tišinom. Upravo zato sam odlučila napisati par redaka o svemu, jer jednostavno neće biti moguće staviti link za novinarski tekst.
Prvi je govornik u programu bio g. Peter Preston , kolumnist i bivši urednik The Guardiana. Onako britanski jasno objasnio je kako sloboda medija nije samo princip demokracije ( ilustrirao primjerom kojem je osobno svjedočio: nagli razvoj medijske scene u postfrankovskoj Španjolskoj), već i poseban instinkt u civiliziranom društvu. Premda ni u Velikoj Britaniji situacija nije idealna – iako se s brdovitog Balkana može tako činiti – zbog mogućnosti dizanja tužbe zbog klevete, pritiska na novinare da otkriju svoje izvore, naputka o čuvanju sve korespondencije u periodu 1-2 godine (kao mjera borbe protiv terorizma) te ekonomskog faktora tj. zatvaranja novina, g. Preston istakao je kako valja imati na umu koliko je novinarstvo važno te kako je bitno braniti ga od pritisaka – činjenicu koju novinari (i ne samo novinari, dodala bih) trebaju neprestano imati pred očima, a naročito u teškim okolnostima.
Uslijedila je panel rasprava indikativnog naslova i kafkijanske atmosfere “Moj slučaj” pod moderatorskom palicom Sanje Modrić (Novi list). Prva je vlastiti case study iznijela Nataša Škaričić (ex Slobodna Dalmacija, sada business.hr) podsjetivši pritom prisutne na vlasničke i uredničke promjene u SD-u te čudnovate zgode novinarke čija je tema tranzicijsko zdravstvo – koje i samo prečesto pati od kronične bolesti korupcije.
Uslijedilo je izlaganje „novinara koji je previše znao“ Hrvoja Appelta (FB grupa istoimenoga naziva broji 14.014 članova) koji je podsjetio na vlastite teme “drunk driving& almost getting away with it” gradonačelnika Bandića, financiranje političkih stranaka – donacije kompenzirane dionicama Liburnija Riviera Hotela i nedavno svjedočenje na tematskoj sjednici Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije koje se može lako pronaći na b92 portalu ili u slovenskoj Mladini te na YouTubeu, no potrebno je biti profesionalni googler da bi ga se pronašlo na .hr domeni (pritom nipošto ne podcjenjujem H-alter, Libelu ili regionalne portale, no njihovo je čitateljstvo nažalost vrlo ograničeno), klasične medije pritom da i ne spominjem.
Slučaj Sanje Mikleušević Pavić (HRT) pokazuje kako nisu samo komercijalni mediji mjesto raznih pritisaka i cenzuriranja nepoželjnog mišljenja: javna televizija u ovom segmentu ima jaku domaću produkciju. Smjena 12 urednika u jednome danu, prebacivanje iz jedne (Otvoreno) u drugu emisiju (Hrvatska uživo, pa Misija – možda je za očekivati da se naposljetku profesionalni senzibilitet Sanje Mikleušević Pavić dijagnosticira kao idealan za Rizzi bizzi ?) nakon oglušivanja o sugestije o (ne)poželjnim temama i sugovornicima; ignoriranje bitnih tema u javnom prostoru…Valja tu spomenuti i ostatak ” interesne grupe” Lela Knežević-Maja Sever-Robert Zuber ; s time kako ću iskoristiti priliku i napomenuti kako se interes spomenutih novinara poklapa s interesima hrvatske javnosti (barem onoga dijela kojem osobno pripadam), nikako nekakvog partikularnog ili osobnog interesa, na što prvo asocira izraz „interesna grupa“.
Gordan Malić (Jutarnji list) opisao je situaciju u medijima – ogradivši se pritom od govora o korporaciji za koju piše – kao goru od vremena tuđmanizma: do 2000. mediji su živjeli od prodaje vijesti; otada pak od prodaje oglasa. Ocijenivši pritom kako je F. Tuđman zatvarao ulaz informacija u medije, dok I. Sanader zatvara i izlaze, što cijelu priču postavlja prilično drugačije. Malić je pritom prognozirao da će upravo zato javnoj televiziji trebati više vremena da se oporavi od utjecaja trenutnog premijera, nego svojevremeno predsjednika Tuđmana. Sljedeći govornik, Denis Latin podsjetio je na sudbinu Latinice (tj. pokušaje kontroliranja sadržaja i tijeka emisije, npr. uvođenjem emitiranja uživo; javno iznošenje višestruko uvećanih troškova emisije, skidanja plaće itd.) , upozorivši pritom na recentna istraživanja o slobodi medija u Hrvatskoj, koja pokazuju pad te nas smještaju iza (božemiprosti!) Slovenije i Srbije. Stipe Ćurković , predstavnik Nezavisne studentske inicijative Filozofskog fakulteta u Zagrebu, iznio je studentsko iskustvo medijskog (ne)praćenja blokade FF-a iz vlastite perspektive.
U idućem panelu pod nazivom “Tko su žrtve?” Rohan Jayasekera, zamjenik direktora Index on censorship iz Londona istaknuo je bitnu karakteristiku slobodnoga govora: on nekome može biti uvredljiv; netko se zbog njega može osjetiti napadnutim, no to ne smije biti argument za odustajanje od slobodnog govora: dapače, to možda jest i jedna od njegovih značajnih karakteristika. Saša Leković (Centar za istraživačko novinarstvo) iznio je vlastito iskustvo novinara koji je plaćen da ne radi ništa (premda na prvu loptu zvuči kao idealan posao, zapravo je sušta suprotnost tome) te predstavio web projekt net.novinar.
Treći panel pod nazivom” Lica cenzure i kako zaustaviti cenzore?” moderirala je Brankica Petković, urednica Media Watcha Mirovnog inštituta u Ljubljani. Izlaganje dr. Sandre Bašić Hrvatin, slovenske teoretičarke medija, pokazalo je kako ni u Sloveniji novinarima ne cvatu ruže: dva su primjera (imena mi nažalost izmiču) ilustrirala situaciju: jedan je novinar nakon napada (nikad otkriveni napadači ni naručitelji – zvuči poznato?) odlučio prijeći u politiku; nakon dva mandata u parlamentu, nije ništa bliže razjašnjavanju svoga slučaja – premda je javna tajna tko su ljudi koji iza napada stoje. Drugi je primjer novinar koji je organizirao peticiju i sakupio potpise 571 novinara – te koji je idućih 6 mjeseci pisao nikad objavljene tekstove, dok mu to nije dosadilo te je dao otkaz u matičnoj kući. Ove je probleme potrebno politizirati, prema riječima dr. Bašić Hrvatin, tj. dići na političku razinu i inzistirati na njihovu rješavanju ovim putem. Za to je, međutim, potrebna politička volja – the missing link mnogih značajnih inicijativa i reformi koje zato ostaju u domeni metafizike.
Veran Matić , glavni urednik RTV B92 spomenuo je metode pritisaka, zabrana, preuzimanja imena (štono bi danas rekli, brenda) i opreme i ostalih nadrealnih situacija s kojima se B92 (tada samo radio) susretao u vrijeme Miloševićeva režima; no isto tako upozorio na nove izazove s kojima se današnja medijska scena u Srbiji susreće, posebice monopoliziranu distribucijsku mrežu sumnjiva vlasništva, kao i same medije u vlasništvu tajkuna nastalih u prošlom režimu.
Vildana Selimbegović , glavna urednica Oslobođenja iz BiH govorila je o korektnim zakonskim okvirima koji štite novinare – doneseni prema sugestijama „izvana“; no koji nisu zaživjeli u praksi.
Kako sam napustila konferenciju prije samog kraja, predviđenog za diskusiju (što je i jedina zamjerka formatu cijelog događaja: nakon svake je teme trebalo predvidjeti vrijeme za raspravu) ovome će prikazu nedostajati eventualni zaključci, osim moga vlastitoga: riječ je o izuzetno važnoj temi o kojoj se premalo govori. Sloboda medija je preduvjet zdrave demokratske države – a na putu prema tom cilju ostaje nam boriti se protiv bastarda političkog pritiska i pritiska kapitala; podržavati one koji se zbog beskompromisnog stava izlažu – bilo fizičkoj pogibelji, gubitku posla, mobbingu itd. – i nadati se da ćemo (opet? i dalje?) moći pronaći kvalitetne novinarske radove – na hrvatskom jeziku.
Osvrt je napisala Nevena Crljenko. Hvala, Nevena!
Oznake: Odnosi s medijima, Mediji, hrvatski medijiPročitajte i…