ENG
Ima li razlike između predsjednika i deterdženta za pranje rublja?
Roman Jacquesa Seguele "Izborna vrtoglavica" pisan je nalik na reportažu, s primjesama avanturizma (jer izbori su avantura), ali možemo ga shvatiti i kao povijesnu knjigu. Seguela realno i bez mistifikacije objašnjava značaj političkog marketinga i izbornih kampanja pokazujući na primjerima da dobra kampanja nije dovoljna za pobjedu na izborima, ali zato loša kampanja upropaštava i izgledne kandidate.
Za njegovu karijeru stručnjaka za politički marketing bilo ključno kad ga je Mitterrand angažirao u svojoj prvoj predsjedničkoj kampanji 1981. godine. Tako je Seguela, kaže, “otkrio svoj novi poziv”, a naučio je mnogo i od Mitterranda kao političara. Prije toga Sequela je bio profesionalni novinar u France-soiru i Paris-Matchu. Iz novinarstva je u svoju novu profesiju, kako kaže, donio jednu nezamjenjivu odliku: osjećaj za brzo reagiranje. “Naslov se u novinama daje ‘na vruće’, u desetak minuta. U istom takvom brzom ritmu treba reagirati i odgovarati u predizbornoj kampanji”, kaže Seguela. Osim rada za francuskog predsjednika Mitterranda, Seguela u knjizi retrospektivno iznosi pojedinosti iz još osam kampanja u kojima su njegovi klijenti pobijedili.
Kada se sve zbroji, imao sam nevjerojatnu sreću, tako da sam nakon 13, od ukupno 14 povjerenih mi kampanja vidio na kraju svoje klijente na pobjedničkim postoljima.
Na popisu pobjedničkih kampanja koje je stručno osmišljavao upravo Seguela, nalaze se, i to dvaput zaredom, one za francuskog predsjednika Mitterranda 1981. i 1988. godine. Posljednjem političaru-gubitniku Seguela nije stigao ili nije želio posvetiti posebno poglavlje. Iz predgovora bi se moglo naslutiti da je to bio Abdou Diauf u Senegalu. “Uvijek se nauči mnogo više iz neuspjeha nego iz pobjede”, dopisao je Seguela lakonski uz Diaufovo ime.
Popis pobjednika predvodi čileanski predsjednik Ricardo Lagos (siječanj 2000.), a prije toga tu su bili Ehud Barak u Izraelu (svibanj 1999.), Lionel Jospin u Francuskoj (lipanj 1997.), Aleksander Kwasniewski u Poljskoj (siječanj 1996.), Janez Drnovšek u Sloveniji (prosinac 1996.), Joszef Antall u Mađarskoj (1990.), Želju Želev u Bugarskoj (srpanj 1990.) i Franz Vranitzky u Austriji (studeni 1989.). Nakon uspješne promocije u Francuskoj – u kampanjama za predsjednika Mitterranda – Franz Vranitzky bio je prvi inozemni političar koji je angažirao Seguelu za svoju izbornu kampanju.
Pročitajte i…
Ususret izborima – malo o negativnoj i prljavoj kampanji – zašto uvijek morate reagirati
Barack Obama – prvi čovjek koji je iskoristio punu snagu interneta i društvenih mreža
Malo o kampanjama općenito…
A onda ga je ovaj, kao novi austrijski kancelar, osobno preporučio i Kwasniewskom u Poljskoj i Drnovšeku u Sloveniji. Iako se kao stručnjak za politički marketing sigurno dobro čuva od mogućih “nesporazuma” s biračima koje “obrađuje” kao profesionalac, ili pak s političarima kao svojim bivšim ili mogućim budućim klijentima, Seguela je ipak svoja iskustva i koncepciju političkog marketinga sistematizirao u više maksima i pravila. Čitajući knjigu od tristotinjak stranica moglo bi se izdvojiti njegovih “deset pravila” za vođenje izbornih kampanja.
Prvo, po Segueli, političari trebaju znati da birači glasuju “za čovjeka, ne za stranku”, a zatim da glasuju “za ideju, ne za ideologiju”, “za budućnost, ne za prošlost”, “za sebe, a ne za kandidata”, “za istinito, a ne za odglumljeno”, “izabiru vrijednosti, a ne funkcije”, “glasuju za aktivnog, a ne pasivnog”. Na kraju, po Segueli, glasuje se “za pobjednika, a ne za gubitnika”!
Za kraj, imajte na umu da se kreacija rađa iz sukobljavanja. Odupirati se klijentu je profesionalna neophodnost. Njegov dvor ga obasipa hvalospjevima koji ga guše i tkaju izuzetno gustu zavjesu.
Izborni čin je, po Segueli, potrošački kao i bilo koji drugi, s tom razlikom što je proizvod čovjek, a izbor je neponištiva pretplata na četiri ili pet godina.
Oznake: izborna kampanjaPročitajte i…