Islandska politika je preozbiljna stvar da bi se prepustila političarima

Nakon što su poduzetnici u politici postali uobičajena pojava primjerice u gradonačelničkim i premijerskim foteljama, Zapad nam donosi nov trend. Na Islandu su upravo završili lokalni izbori, a pobjednik u Reykjaviku je stranka The Best Party, zapravo interesantna skupina ljudi koji su do 2009. i osnivanja stranke doticaj s politikom imali jedino prilikom ubacivanja listića u glasačku kutiju. Predsjednik Najbolje stranke i vrlo izgledan budući gradonačelnik Reykjavika Jon Gnarr je najpopularniji islandski komičar i glumac. Osim njega, istaknuti stranački čelnici i novi dužnosnici su pjevač i domaćica. Najbolja stranka sa svojim neobičnim programom osvojila je 6 od ukupno 15 mjesta u gradskom vijeću Reykjavika, s 34,7% birača koji su upravo u toj stranci prepoznali najbolje rješenje za glavni grad Islanda.

Razloge njihove kandidature najbolje će sumirati Gnarrova izjava iz kampanje: “Politika je previše ozbiljna stvar da bi se smjela prepustiti političarima.” U izbornom programu „Najbolje stranke“ koji im je omogućio pobjedu, između ostalog stoji: dovest ćemo još jednog polarnog medvjeda u gradski zoološki vrt, kod zračne luke sagradit ćemo Disneyland, na gradskim bazenima omogućit ćemo besplatne ručnike. Naravno imaju oni i dugoročan plan, a to je – do 2020. omogućiti „drug-free“ parlament. Korupciju namjeravaju sasvim drugačije rješavati od Jadranke Kosor i Mladena Bajića:  tvrde da su sve stranke potajno korumpirane, tako da se The Best Party obvezao biračima da će biti otvoreno korumpirana stranka!

Nakon financijskog kraha kojeg su izazvali neiskusni islandski bankari i investitori, kroz vulkansku prašinu nazire se novi smjer islandske politike. Zasićenje dosadašnjim političkim akterima i djelovanjem, Reykjavik se odlučio za komičara, domaćicu i još jednog polarnog medvjeda…

Nije The Best Party jedinstven slučaj u svjetskoj politici. PPPP ili Poljska stranka ljubitelja piva 1991. godine osvojila je 16 zastupničkih mjesta u poljskom Sejmu. Na svim stranama svijeta djeluju ili su djelovale ekscentrične stranke, kojima je cilj više zabaviti nego voditi narod, pa tako između ostalog imamo: Church of the Militant Elvis Party u Velikoj Britaniji, Micky Mouse Party u Švedskoj, australski Party!Party!Party!, Canadian Extreme Wrestling Party i Suprise Party u SAD-u. U prilog uvođenju zabave i satirizacije politike može se spomenuti kako su se za mjesto najutjecajnijeg čovjeka na svijetu, predsjednika SAD-a već natjecali pas, mačka i vepar. Mješanac Bosco 10 je godina bio gradonačelnik Sunola u Californiji. Kako je ljudima dosta dosadne i birokratske politike pokazao je i popis stanovništva iz 2001. godine kada je u zemljama engleskog govornog područja, skoro 600 000 ljudi Ujedinjenog Kraljevstva, Australije, Novog Zelanda i Kanade kao svoj vjerski status upisalo Jedi ili Jedi Knight.

Hrvatska se pokazala nespremnom za političare poput Gnarra, tako je barem zaključio Jurica Pavičić u odličnom tekstu o ovoj temi. Interesantan je Pavičićev pogled na izbor cirkusantskog kandidata: “U takvim okolnostima izbori i parlamentarizam postali su u priličnoj mjeri folklorna igra, ljuštura drevnog obreda, ne toliko drukčiji od doma lordova, kraljičina govora parlamentu ili izbora poljičkog kneza. Pa kad je već tako, tko se smije čuditi Islanđanima koji su kao kralja farse okrunili – klauna? Mogli su napraviti i štogod gore – recimo, odabrati blještavi, populistički fašizam, kao Talijani, ili Mađari, ili Splićani.”

Možda ga razuvjeri Stjepan Mesić, potaknut islandskim rezultatima. Ima vrlo dobre predispozicije za to, a i široko biračko tijelo, zasićeno trenutnom politikom…

Pavičić odmah načinje temu, koja se i prirodno nameće: “Stoga islandsko izborno “udri brigu na veselje” nije samo pljuska islandskoj, nego općeeuropskoj demokraciji. Od Islanda do Grčke i od Bruxellesa do Hrvatske mi, naime, živimo u društvima u kojima bitne odluke više nisu pod demokratskom kontrolom. Politička moć izabranih političara premješta se na ekspertne agencije i birokratske oligarhije, odluke ključne za zajednicu politička elita nastoji donijeti bez utjecaja građana, suvereniteti se protiv volje građana prenose na više i u pravilu netransparentnije razine, tipično javni poslovi (poput – recimo – upravljanja plažama ili komunalnim sportskim objektima) prenose se na privatne partnere, a servisi privatiziraju. Čak su i negdašnji “watchdogsi” demokracije, institucije neovisne javnosti poput novina i univerziteta, i sami postali ovisni o kapitalu, oglašivačima, sponzorima. Ono što se metaforički naziva “glasom javnosti” ne čuje se ili se ignorira, a taj glas tek sporadično gruhne, i to iracionalno i neumno, na referendumima (poput švicarskog o minaretima). Ti referendumi postali su posljednji institut kroz koji “mali čovjek” vikne što želi, i tada u pravilu zada probleme političkoj eliti, jer gotovo uvijek ne želi ono što bi oni htjeli.” Sa zanimanjem ćemo pratiti budućeg gradonačelnika Reykjavika kako bi vidjeli može li nam pokazati primjerom kako ispraviti nevidljivost “malog čovjeka” kroz trenutni politički spektar.

Oznake: , , , , ,
Pročitajte i…
Kategorije
Pretraži blog po ključnim riječima
A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z 1 2 3