Kad se lobisti prave Englezi…

U očekivanju nastavka aktivnosti na pravnom reguliranju lobiranja u Hrvatskoj, pogledajmo kako to pokušava riješiti jedna od kolijevki demokracije, Velika Britanija.

Utjecajni Parlamentarni odbor za javnu administraciju (Public Administration Select Committee – PASC) pod predsjedanjem Tonyja Wrighta, laburističkog zastupnika Donjeg doma Parlamenta (zastupnik od 1997. godine, inače profesor politologije na sveučilištu u Birminghamu), pred dva dana je objavio dugo pripremano parlamentarno izvješće o lobiranju. Članove Odbora imenuje Donji dom Parlamenta iz redova zastupnika triju najjačih političkih stranaka. Odbor je u radu samostalan, a nadzire rad državne uprave, administracije i ombudsmana.

U Izvješću je dan opsežni pregled odnosa između javnih dužnosnika i onih koji pokušavaju utjecati na njihove odluke. Razmatraju se i mogući problemi: pristup privilegiranim informacijama i prekomjerni utjecaj na odlučivanje.

Osnovni zaključak Izvješća (prvog nakon 1991.) je da je reforma lobiranja nužna: traže se radikalne promjene koje uključuju nadzor rada i obvezni registar lobista. Predlaže se da će svi lobisti (i agencije) morati objavljivati imena svojih klijenata, kao i detalje o svim sastancima sa parlamentarnim zastupnicima i dužnosnicima. Ovo će, kako se u izvješću naglašava, donijeti veću transparentnost u odnosima vladinih dužnosnika i vanjskih interesnih skupina. Odbor je utvrdio pet ključnih principa registracije lobista i lobističkih aktivnosti:

a)    mora biti obvezno, kako bi se dobio što bolji pregled svih lobističkih aktivnosti

b)    registrirati se moraju sve osobe izvan javnog sektora koje pokušavaju pristupiti i utjecati na donositelje odluka u javnom sektoru, osim u ograničenom broju slučajeva

c)    registrom upravlja tijelo nezavisno i od Vlade i od lobista

d)    registar mora uključiti samo informacije od stvarnog potencijalnog značaja za opću javnost, za ostale koji mogu htjeti lobirati i za donositelje odluka

e)    registar mora uključiti i sistematizirati, koliko je to moguće, informacije koje su izravno dostavljene kao i one koje su prikupljene u druge svrhe.

Kako bi ovi principi bili zadovoljeni, sljedeće informacije će morati biti dostavljene po lobistima i po ciljevima lobističkih aktivnosti:

a)    imena lobista i organizacija koje ih upošljavaju

b)    u slučaju pružanja usluge prema više klijenata, imena svih klijenata

c)    podaci o javnoj službi koju je prije obnašao lobist

d)    popis relevantnih interesa donositelja odluka u javnom sektoru (ministara, dužnosnika) i pregled njihovih karijera izvan javnog sektora

e)    podaci o kontaktima između lobista i donositelja odluka, popis sastanaka/razgovora i zapisnici. Cilj je pokriti sve sastanke i razgovore s dužnosnicima, i izvan područja interesa.

Odbor upozorava i na problem tzv. „revolving door” (okretnih vrata) odnosno prelaska javnih službenika u redove lobista i obratno: „propisi se elastično i različito tumače što omogućava bivšim ministrima da bez poteškoća ili sankcija zlorabe kontakte i privilegirane informacije koje su stekli kao državni dužnosnici kako bi i dalje promicali privatne interese”. Traži se unapređenje rada postojećeg savjetodavnog odbora koji prati rad dužnosnika u privatnom sektoru po završetku mandata (Advisory Committee on Business Appointments), koji bi morao još bolje predstavljati sve slojeve britanskog društva, i davati nedvosmislene javne naputke bivšim Ministrima i inim dužnosnicima koje lobističke aktivnosti smiju provoditi za novog poslodavca. Način pružanja tih naputaka mora omogućiti medijima i javnosti mogućnost praćenja da li se bivši dužnosnik istog i pridržava.

“Lobiranje vlade bi moralo, u demokratskom sustavu, uključiti i eksplicitni dogovor o uvjetima pod kojima se lobira. Ukoliko se ništa ne napravi, to će povećati javno nepovjerenje u Vladu i učvrstiti utisak da Vlada znatno pozornije sluša privilegirane – velike poslovne sustave i donatore.”

Odbor se pripremao za ovo izvješće gotovo godinu dana (od studenog 2007 do srpnja 2008), intervjuirao je brojne ugledne Britanske lobiste, gospodarstvenike i javne dužnosnike koji su svi od reda govorili protiv daljnje regulacije lobiranja. Odbor je zauzeo stav da je većina argumenata protiv daljnje regulacije lobiranja pretjerana.

Pored obveznog registra, odbor predlaže i formiranje „strogog i učinkovitog” jedinstvenog upravnog tijela, kojeg će financirati sami lobisti, ali koji će zapošljavati isključivo nezavisne osobe koje će nadgledati i upravljati etikom u lobiranju. Kritiziraju se CIPR, PRCA i APPC kao krovne udruge u stalnom sukobu interesa jer istovremeno djeluju i kao gospodarske interesne udruge lobista i kao tijela koja nadziru rad svojih članova. Ovaj nadzor Odbor opisuje kao malo bolji od „carevog novog ruha”.

Odbor predlaže rok od 6 mjeseci u kojem bi lobisti sami uskladili svoje aktivnosti s ovim izvješćem, u protivnom, odbor će zahtijevati od vlade donošenje odgovarajućih propisa.

Predsjednik Odbora Tony Wright je izjavio: “Lobiranje unapređuje demokraciju, ali ju može i podrivati. Vlada je prihvatila da mora biti otvorenija prema vanjskim interesima i idejama, što je dovelo do očitog napretka. Ali postoje i rizici oko utjecaja i javnog nepovjerenja u vladu, a tim rizicima se do sada nije bavilo na odgovarajući način. Naši prijedlozi možda izgledaju radikalni, ali su proporcionalni i učinkoviti. Uni su sukladni nastojanjima u svijetu, ali i utemeljeni u našoj političkoj tradiciji. Ključ je u transparentnosti. Naši prijedlozi pokazuju da se ovo može postići na razuman način.”

Oznake:
Pročitajte i…
Kategorije
Pretraži blog po ključnim riječima
A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z 1 2 3