ENG
Svaka brojka uvijek ima svoje lice
Ratna propaganda je nevjerojatna stvar. Dokle god se javnosti ratne žrtve prikazuju isključivo statistički, mir je u kući. Čim se ljudima predoče slike nastaje nemir. Jer kako smo već ustanovili, brojke stravično malo znači za poimanje stvarnosti i štoviše kad je u pitanju nezgodna stvar za reći, ponekad ju je najbolje izraziti hladnom matematikom. Ali ponekad ne možete spriječiti objavu slika i tada imate problem. Jer nije bez vraga ona “Jedna slika vrijedi tisuću riječi”.
S tim problemom se sve više suočava britanska i američka javnost zbog sukoba na Srednjem Istoku. Jednostavno je nemoguće predugo plasirati probrane informacije izbjegavajući emocije i stvarnu situaciju.
„Šestorica britanskih vojnika poginula su jučer u ratnim sukobima u afganistanskom gradu Sanginu.“ Ili „Sinoć su iz zasjede na ulasku u Sangin u Afganistanu poginuli Jonathan Horne, 28, William Aldridge, 18, James Backhouse, 18, Joseph Murphy, 18 i Daniel Simpson, 20. Johnatan Horne bio je oženjen i imao dvoje male djece. Aldridge je bio ponosan jer se priključio vojsci i prije navršene osamnaeste godine života kao jedan od najmlađih … Prosjek godina poginulih je dvadeset.“ Što je teže pročitati i razumjeti? A tek kad osvane i slika?
O ratu je najlakše misliti samo u brojkama poginulih i ranjenih, ali kad vidimo slike poginulih mladih ljudi shvatimo da je iza svake od njih jedna prekinuta životna priča…Tako je 2004. godine američka vojska otpustila radnicu Tami Silicio koja se „drznula“ snimiti fotografije ljesova prekrivenih američkim zastavama s tijelima vojnika nastradalih u iračkim sukobima. Predsjednik Obama upravo ovih dana razmatra ukidanje zabrane objave takvih fotografija koje je donio njegov prethodnik. U dnevniku Images of War sam pronašla odličan link na foto galeriju New York Timesa s impresivnim ratnim fotografijama koje prikazuju rijetke trenutke stradavanja na bojišnici. Činjenica je da ste pod dojmom već i prije nego pokušate pročitati opis uz fotografiju koja je svaka izazvala nezadovoljstvo vojnih cenzora i dovela do premještaja fotografa iz jedinica s kojima su radili.
Najnoviji primjer dolazi iz Velike Britanije gdje su neki dan mediji objavili fotografije šestorice poginulih vojnika u Afganistanu popraćene njihovim životnim pričama. I situacija je odmah dobila drugu dimenziju. Slike su djelovale poput hladnog tuša na javnost podsjetiviši je da je Velika Britanija zaista u stvarnom ratu koji sije smrt i nesreću. Premijer Gordon Brown je zbog negativnih reakcija javnosti morao promptno reagirati i dati izjavu: “Znam da je ovo bilo teško ljeto, a teško će biti i dalje. Ove žrtve koje su pogodile tolike obitelji, Britanija će pamtiti. Mislim da operacije koje poduzimamo pokazuju znakove uspjeha. Napredujemo prema cilju, a taj je da to područje učinimo sigurnim”
Novine su bile prepune negativnih naslova po premijera i vladajuću garnituru, poput onog u Independentu koji kaže da smrtonosna lista pojačava pritisak na Browna ili pak ‘Izdaja naših trupa’ u Daily Mailu. No, postoji i druga, pomalo nevjerojatna strana.
The Guardian je objavio rezultate ankete koji pokazuju da Britanci još jače podržavaju ratno uplitanje u Afganistanu. Tu činjenicu prokomentirao je James Clark, koji je bio u službi odnosa s javnošću britanskog Ministarstva obrane. On smatra da su Ministarstvo obrane kao i Ministarstvo vanjskih poslova postigli veliku stvar pri održavanju komunikacije u ratu u ovakvim okolnostima. Naime, rat koji nema prve linije bojišnice, koji nema jasno definiranog neprijatelja i uz to, domaća javnost ne osjeća pretjeranu neposrednu ugroženost, teško je iskomunicirati, a tek postići i povećanu podršku unatoč svemu je još teže.
Cenzuristički način izvještavanja američkih i britanskih medija od samog početka sukoba u Iraku i Afganistanu učinili su rat na Srednjem Istoku čistom apstrakcijom za veliki broj ljudi. Svako toliko duhove uzburka neka nesretna sličica i zada vladinim savjetnicima muke u smišljanju „novih najboljih“ fraza koje će krasiti novinske naslovnice kako bi pred građanima opravdali smislenost polaganja života za domovinu u nekom zabitom kamenjaru na drugoj strani svijeta.
No, tko će ovoj curici objasniti zašto su njene roditelje ubili Amerikanci na kontrolnoj točki?
Robert Capa je upravo zbog jedna takve fotografije iz španjolskog građanskog rata i ušao u povijest medija.
Oznake: Politika, politička komunikacija, Mediji, Krizno komuniciranje, Odnosi s javnošću
