300 milijuna dolara je sitnica?

Pisali smo o utjecaju financijske krize uzrokovane lomom na tržištu subprime kredita na tijek i ishod predsjedničke kampanje u SAD. Nastala kriza povukla je na dno brojne financijske institucije i raširila se svijetom poput epidemije kuge. Političari se međusobno optužuju tražeći krivce, a onda zajednički napadaju pojedince iz uprava financijskih institucija, kojima  i onako predstoji smjena.

Javnost se okreće protiv uprava posrnulih financijskih i industrijskih divova, a oni javnosti nude opravdanja za svoje postupke poput „krivi su programi poticanja vlasništva” ili „kredite smo odobravali kako bismo se izborili za prava manjina”. Još bolje opravdanje je da je vlada prisilila davatelje kredita (u liberalnom kapitalizmu!?) da daju posudbe osobama niskih primanja. Wall Street i imperativ profita bili su motor ove krize, a nedostatak regulative i nadzora institucija (posebice Alana Greenspana) je dodatno pospješio cijelu priču.

Dok američka administracija neke posrnule firme spašava izravnim potporama i investicijama, drugima postavlja iznimno stroge uvjete oko davanja jamstava za kredite. Sve to začinjeno je različitim uredničkim opremanjem vijesti. Dobar primjer kako je javnost lako podići na noge oko beznačajne sitnice, i skrenuti pozornost s nečeg drugog jest dolazak članova uprava triju američkih automobilskih giganata privatnim zrakoplovom (kritičari liberalnog kapitalizma odmah su krenuli s parolama tipa: profit je privatiziran) u Washington tražiti pomoć od države (kritičari liberalnog kapitalizma nastavljaju: gubici su zajednički). Izazvala je ova nepromišljenost bijes u Americi, a taj, uistinu minoran događaj u cjelokupnoj priči dobio je i u našim medijima zamjetan prostor. Na sljedeći sastanak u Washington iste su osobe došle redovitom zrakoplovnom linijom. Ne znam da li su letjeli poslovnom ili ekonomskom klasom, ali to nije ni bitno, ništa nije nezakonito u tome da su članovi uprave tri industrijska giganta koristili privilegije na koje imaju pravo i koje su i inače obilato koristili. No da li je to moralno? Da li pozoran, savjesni gospodarstvenik na kojeg se poziva i članak 75. našeg Zakona o trgovačkim društvima može sebi dopustiti troškove privatnog aviona kada je društvo koje vodi u krizi?

Pogledajmo primjer Lehman Brothersa – 158 godina stare financijske institucije, ponosa Sjedinjenih Američkih Država i njenog, rekli bi teoretičari, najrazvijenijeg financijskog tržišta na svijetu. Lehman Brothers je započeo kao malena trgovina Henrya Lehmana kojemu su se priključila dva brata a završio kao Holding koji je zapošljavao preko 25 tisuća ljudi, djeluje praktički u svim segmentima svjetskog financijskog tržišta i koji je 2007 godine ostvario ukupni prihod od 59 milijardi dolara te neto zaradu od 4,19 milijardi dolara. Ipak, pretjerane igre svih igrača na financijskim tržištima u kojima se novac multiplicira (ex-nihilo odnosno ni iz čega), pretjerivanje s novim financijski proizvodima i vrijednosnim papirima, fondovima i načinima poslovanja (vidi dnevnik Financijska čarolija) uzrokovali su da je Lehman u prvom polugodištu 2008 prikazao ukupni prihod od (samo!) 18,6 milijardi i neto gubitak od 2,4 milijarde dolara!

Nakon objave loših šestomjesečnih rezultata, poslovanje Lehman Brothersa se strmoglavilo u crveno. Panični pokušaji spašavanja Lehmana završavaju konačnom objavom stečaja uz primjenu poglavlja 11 koje jamči šestomjesečnu zaštitu tijekom koje kompanija mora pronaći financijere ili se mora ugasiti. Ovo je najveći stečaj u povijesti SAD, a Lehman Brothers Holdings je prijavio ukupni gubitak od 768 milijardi dolara i potraživanja u vrijednosti od 639 milijardi.

Da li je neuspjeh pregovora s Korejskom KDB pospješio propast Lehmana? Richard S. Fuld, CEO Lehman Brothersa koji je tvrtku već jednom uspio spasiti od propasti 1998. kada su se „malo zaigrali” hedge fondovima – kada je kolabirao Long-Term Capital Management, ovaj put je loše reagirao odbivši prodati sredstva ispod uknjižene vrijednosti dok je to još mogao. Ovo je vrlo značajan detalj, ponovimo ga još jednom: odbio je prodati sredstva ispod uknjižene vrijednosti!

Međunarodni računovodstveni standardi preporučuju da se u bilancama iskazuje stvarna (tržišna) a ne povijesna vrijednost kompanije (nekretnina, fondova, dionica itd.), što je jako pogodno dok cijene rastu. Na primjer, ako ste kupili (ili ukoliko je Lehman kupio) 100 dionica Atlantske plovidbe u srpnju 2007 godine po 1650 kuna, knjižili ste njihovu vrijednost od 165.000,00 kuna (to će u buduće predstavljati njezinu povijesnu vrijednost). Par mjeseci kasnije dionica je skočila na 3780 kuna pa ste vi u bilanci prikazali 378.000 kuna! Vaš je imetak porastao preko 100% u vrlo kratkom vremenu, bilanca savršena, dobit još bolja, na kraju godine bonus – odličan. Tako je i Lehman Brothers mogao prodati dio svog portfelja ispod knjižene cijene (u našem primjeru, 378.000 kuna što je manje od onog koliko je u to uložio), riješiti problem i još zaraditi, ali to nije napravio. Priča je krenula nizbrdo, a poražavajuće stečajne brojke smo već spomenuli (u trenutku kada ovo pišem 100 dionica ATPL-R- vrijedi 67.500 kuna, pa imamo gubitak od 60%). Naravno, u stvarnosti riječ je o brojevima s puno više nula…

Nakon što je propustio priliku, Lehmanu nije pomogla niti svježe otvorena kreditna linija iz Feda, kao ni izdašniji fondovi sredstava koji su mu bili ponuđeni. Još važnije, Lehman je do posljednjeg trenutka, kada je voda već bila do grla, mogao računati na nastavak trgovine s ostatkom Wall Streeta koji je bio smrtno zainteresiran održati partnera na nogama (bojeći se znatno većih probleme ako Lehman propadne). Svi igrači Wall Streeta neformalno su se udružili, radeći na „zajedničkoj stvari”: spekulirajući na tržištu enormno su napumpavane vrijednosti dionica, novca, profita, kompanija u vlasništvu. Prikazivani su vrhunski rezultati koji su značili i vrhunske premije članovima uprava. Zbog enormnih bonusa uprave su napuhivale balon do iznemoglosti. Eksplozija takvih balona nikada nije ugodna.

Vratimo se najavljivanim otkazima i svaljivanjem krivce na pojedine članove uprava posrnulih giganata. Oni su kroz isplaćene premije ali i otpremnine na koje imaju pravo dobro zbrinuti. Zbog pozornosti kojeg je na sebe skrenuo najveći stečaj u povijesti SAD-a u javnost je isplivao podatak da je Fuld dobio u proteklih osam godina što plaće a što bonusa ukupno 484 milijuna dolara (ako vam je lakše: 2,5 milijarde kuna prema današnjem tečaju – odnosno nešto više od predviđenog proračunskog deficita Hrvatske za ovu godinu).

Istini za volju, Fuld se branio da to nije točno i da je primio tek nešto više od 300 milijuna dolara!? U svijetu u kojem novac nastaje i nestaje ex-nihilo što predstavlja stotinjak milijuna dolara gore ili dolje?

Pogledajte kako su to prokomentirali poznati britanski komičari John Bird i John Fortune uz pomoć neizbježnog Georgea Parra i to pred više od godinu dana…

Sve dnevnike koji se bave financijskom krizom možete pronaći ovdje.

Oznake: ,
Pročitajte i…
Kategorije
Pretraži blog po ključnim riječima
A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z 1 2 3