Financijska čarolija

Vjerojatno se svi slažu da je opću financijsku krizu koja je dobro protresla i realni sektor, a prelila se (kao tsunami) i u naše dvorište, uzrokovao lom na tržištu subprime kredita. „Subprime” klijenti su oni za koje se s pretpostavlja da bi mogli imati problema s povratom kredita pa su kamate (odnosno zarade financijskih institucija) na takve kredite veće. U proteklih nekoliko godina došlo je do poplave takvih kredita, a njihova kriza uzrokovala je ukupne gubitke koji su za hrvatske prilike nepojmljivi: do kolovoza 2008 financijske institucije izgubile su preko 590 milijardi dolara uz crne prognoze da će gubici u konačnici iznositi oko 2 trilijuna dolara (2,000.000,000.000,00 USD)!?

Nakon Sjedinjenih Američkih Država kriza se počela širiti po svijetu pa tako ni mi nismo ostali pošteđeni. Ipak, svjetska kriza nije uzrok nego povod domaćoj krizi. Naš financijski sektor nije (ili ne bi trebao biti) u krizi (premda se ne čini tako ako je suditi prema zadnjim potezima Zagrebačke banke). Naše financijske institucije tijekom protekle kreditne ekspanzije zbog velike potražnje na lokalnom tržištu nisu imale viška sredstava koja bi plasirale u ovakve financijske igre. Sva raspoloživa sredstva plasirana su domaćim korisnicima, a sami krediti su dostatno osigurani.

Obama je dobro opisao problem: “Subprime krediti su započeli kao dobra ideja – pomažući Amerikancima, koji si to prije nisu mogli priuštiti, da kupe vlastiti dom. Ali neki davatelji kredita i brokeri su uvidjeli koliko novaca na tome mogu zaraditi pa su počeli spuštati standarde. Neki procjenitelji su napuhivali procjene vrijednosti nekretnina kako bi došlo do realizacije ugovora, klijenti su lagali o visini primanja kako bi dobili kredit, a mnogi su prevareni kako ne bi čitali sitna slova na ugovoru…” Pogledajmo kako je funkcionirao to prenapuhano tržište, u konačnici, problematičnih kredita i kako je problem nastao.

Kako bi maksimizirali zaradu, odnosno plasirali čim više sredstava u takve kredite banke su izmislile „brokere kredita” koji su odobravali kredite u tuđe ime i za tuđi račun, i naravno, zarađivali proviziju. Brokeri nisu imali nikakav rizik, provjere boniteta primatelja ovakvih kredita bile sve površnije. Na tržištu ovih kredita konkurencija davatelja kredita bila je sve veća. Svi su se zavaravali (odnosno davatelji kredita su zavaravali klijente) kako će cijene nekretnina i dalje neprestano rasti – do tada su kontinuirano rasle (uz tolike kredite nije ni čudo – potražnja je bila velika, a rizik davatelja kredita naizgled malen – nešto od kredita se ipak otplati a kuća nad kojom je hipoteka je svakim danom sve vrjednija). Svakoj idili dođe kraj – tako su i sve više loših hipotekarnih zajmova počeli biti problem.

Pronašli su darežljivi davatelji ovih kredita dobru strategiju: dio plasmana prodat će državno potpomognutim institucijama (koje će ako problem postane prevelik država sigurno sanirati). Ono što ne „uvale” Fannie Maeu ili Freddie Macu podvrgnut će se „financijskoj čaroliji”.

Kako funkcionira „financijska čarolija”? Stvaraju se novi vrijednosni papiri kojima su te hipoteke kolateral: CDO (collateralized mortgage obligations – pokrivene hipotekarne obveze) ili CMO (collateralized debt obligations – osigurane dužničke obveze). Papiri se nude investitorima na tržištu uz obećanje da će im novac biti isplaćen kada se otplate hipoteke. Pojedinačno gledano sve su to i dalje poprilično loši zajmovi, no na hrpi samo će neki postati loši – sigurno ne svaki od njih. A kako cijene nekretnina uvijek rastu ne treba se previše brinuti. CDO bi funkcionirao ovako: podijeli ga se u tranše: “Dobre”, “Ne tako dobre” i “Loše”, uz obećanje da će prvo biti isplaćeni investitori koji imaju tranšu „Dobar”, potom investitori koji imaju „Ne tako dobar” dio, a na kraju investitori koji imaju „Loš” dio. „Dobri” investitori imaju najmanji rizik pa time i nižu kamatnu stopu. „Ružni” će dečki dobiti lijepu debelu kamatu. Za “Dobar” dio, kako bi financijska čarolija bila čim bolja, kupi se osiguranje, a agencija za dodjelu kreditnog rejtinga izda sjajan rejting u rasponu od AAA do A, “Ne tako dobar”dio dobije rejting BBB do B, što je i dalje dosta dobro. Nitko se ni ne trudi zatražiti rejting za “Ružni” dio.

Financijsku čaroliju bi mogao pokvariti SEC (Komisija za vrijednosne papire) pa se stoga papiri prodaju samo sofisticiranim institucionalnim klijentima: osiguravajućim kompanijama, bankama ili strancima – svakome tko je spreman uložiti. Nitko neće kupiti „Ružni” dio, banka taj dio zadržava za sebe i u financijskoj čaroliji isplaćuje sebi zgodnu kamatnu stopu. Kako loše hipoteke, koje su kolateral novom vrijednosnom papiru, ne bi kontaminirale bilancu financijske institucije, otvara se off-shore kompanija koja preuzima vlasništvo nad hipotekama. Naravno, to se ne naziva off-shore kompanija za pokapanje smeća nego “subjekt za posebne namjene” ili SPV (Special Purpose Vehicle). Financijske institucije su uspjele lobiranjem (odnosno financiranjem) ishoditi mogućnost netransparentnosti izvješćivanja odnosno da investitori ne moraju znati sve te kompleksne transakcije i što se nalazi iza njih.

Sve je izgledalo savršeno i bilo u skladu sa zakonom (uz upitnu moralnost). Ovakve priče su bivale sve veće (i opasnije) – samo je prihod Lehman Brothersa u 2007 godini bio preko 59 milijardi dolara! A onda su krenuli pozivi zabrinutih investitora kojima su počele kasniti mjesečne isplate. Odjednom su se financijske institucije „iznenadile” kako dužnici koji su podigli hipoteke koje su bile pokriće za CDO ne otplaćuju svoje obveze, pa i u onom sigurnom, AAA „Dobrom” dijelu. Isto su se tako „iznenadile” kada su cijene nekretnina prestale rasti a zajmoprimci više nisu mogli refinancirati svoje hipoteke. Naravno, „iznenadila” se i agencija za izdavanje kreditnog rejtinga, a i osiguravatelj koji je osigurao cijelu priču. Svi su se „iznenadili”, a novac je nestao.

Gdje je nestao novac? Tamo gdje je i nastao: ex-nihilo.

Oznake: ,
Pročitajte i…
Kategorije
Pretraži blog po ključnim riječima
A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z 1 2 3