Izbori 2011. – kako pobijediš tako ćeš i vladati
U današnjem Forumu naći ćete i kolumnu našeg Krešimira Macana, koju prenosimo u cijelosti:
Za razliku od nekih prethodnih izbora i izbornih kampanja za ovu sadašnju sve češće čujemo – samo neka prođe. Kao da se ne radi o izborima na kojima odlučujemo o sudbini Hrvatske, kao da je apsolutno svejedno što će se s nama događati nakon 4. prosinca. Osobno mislim da nam nikako ne može biti svejedno i zato ću, dok god mogu, to ponavljati, koliko god se glavni akteri ovih izbora to ustručavali.
„Clausewitz je opisao diplomaciju kao nastavak rata drugim sredstvima. To su i izbori – sukob suprotstavljenih klanova i vojski, raspoređenih po poznatom teritoriju u zadanom vremenskom okviru prema utvrđenim (ali ne i nepromjenjivim) pravilima. Obično je – ali ne i uvijek – na kraju samo jedan pobjednik. Ako je rezultat u bilo kojem smislu neodlučen, vjerojatno će se cijeli proces uskoro morati odigrati iznova.
Izbori se ne nazivaju kampanjama bez razloga. Na svakom koraku postoje jasne analogije s vojnim ekvivalentom – budući da su i jezik i vokabular ovih dviju pojava često identični.
Kampanja za parlamentarne izbore, poput vojne kampanje, obično se planira unaprijed do najsitnijih pojedinosti. Takav plan je sadržan u svesku koji se naziva – da, dobro ste pogodili – ratna knjiga. Kampanjom se upravlja iz jedne goleme otvorene prostorije koja se naziva ratna soba. Stranački stratezi raspravljaju o opasnostima od udara s boka – s lijeva ili pak s desna. Cilj je svake kampanje zauzeti – i zadržati – centar. A u politici, baš kao i u povijesti ratovanja, generali kao da uvijek ponavljaju bitke iz prošlog rata.
Kao ni vojna kampanja, ni kampanja za parlamentarne izbore ne može se voditi bez novca. Političke stranke moraju prikupiti rezerve prije očekivane kampanje – a te rezerve drže se u ratnoj riznici. Kao i u svakoj vojnoj kampanji, ostanete li bez sredstava, jednostavno će vas pomesti s puta.
Bez obzira na planiranje i optimizam s kojima se može ući u izborne kampanje, one vrlo rijetko uspijevaju kirurški preciznim udarima kao što je Blitzkrieg. Većina izbornih kampanja završava kao bitka na Sommi, u moru blata i krvi, u gustoj magli rata gdje nitko točno ne zna što radi – ili što radi neprijatelj.“
Ovaj dugi citat mi je trebao i znao sam da sam ga već jednom čitao – Priručnik za političke kampanje – Lekcije s bojišnice – Lionel Zetter – odavno prevedeno na hrvatski. Samo da me uvjeri da nisam izgubio orijentaciju ili da sam možda veteran koji ne može bez mirisa baruta i bitke. Izbori se ne dobivaju, nego uzimaju – omiljena mi je poštapalica, najčešće kad nešto krene naopako u kampanjama, a vidim da ju je koristio i Jacques Segala, politički savjetnik koji je uspio poraziti poljsku legendu Lecha Walesu. Franjo Tuđman je u Hrvatskoj otišao neporažen, ali bi se i on osobno i u najboljem zdravlju teško nosio s kampanjom koja je prethodila izborima 3. siječnja 2000. Ako se sjećate koncerata, Gibonnija, Parnog valjka, spontanog Račana i Budiše koji svira klarinet na koncertima, dječjeg spota o partizanima i ustašama, paralelne kampanje nevladinih organizacija… Bilo je teško kontrirati tom entuzijazmu i želji za promjenama, da nam konačno svima krene na bolje. Rezultat je bio impresivan – apsolutna većina i mandat da se u Hrvatskoj naprave konačno tražene promjene. I neke su se stvari nepovratno promijenile kada ih gledate s vremenske distance. Hrvatska je bila na putu postati uređena zemlja.
2011. nije 1999. ali nije nažalost niti puno bolja. Samo je kampanja puno lošija – umjesto da vidimo jasan smjer kojim će Hrvatska kročiti nakon 4. prosinca, smjer koji će pokrenuti mase spremne podržati promjene, sve češće čujemo svi su oni isti. I zato mi je trebao gornji citat kao uvod u tekst. Zamislite kakva je ovo bitka? Osjećamo li je uopće?
S jedne strane imamo HDZ koji nakon dvije uspješne kampanje koje im je koordinirao jedan od boljih svjetskih majstora tog posla P. J. Mara, traži svoj put prema što manjem porazu. I kojemu je najveći protivnik Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, a ne trenutačna oporba.
S druge strane imamo Kukuriku koaliciju, koji se ne znaju zašto se tako zovu i koji se prema Državnom izbornom povjerenstvu tako i ne mogu zvati, koji jedino znaju da dobivaju na bodove. Pravila su takva, bitno je da slučajno ne nokautiraju sami sebe prije kraja zadnje runde. I tako se ponašaju, hodaju po jajima, ne bi se oni štel mešat ili nešto komentirat slučajno. Kao to nije naš posao. I samo režu listove iz kalendara moleći da dan izbora što prije dođe.
Netko će mi reći da sam možda maliciozan, ali dnevno slušam komentare ljudi, reakcije malog svijeta koji vrti glavom i sve češće kaže opet nemam za koga glasati ili svi su oni isti. Meni zvuči nevjerojatno, nakon svega što smo čuli i iskusili o proteklih 8 godina mandata HDZ-a.
I to je ono što se ne smije dogoditi. Do kraja kampanje Kukuriku ako stvarno želi mandat za promjene, taj mandat mora muški zatražiti od birača, baciti im rukavicu i uzeti te izbore. Jer će jedino tada moći biti sigurni da će imati potrebnu i stabilnu većinu koja će im omogućiti da izglasaju promjene koje svi željno očekujemo, prije svega u gospodarstvu, ali i u mentalitetu prosječnog Hrvata koji nije naučio živjeti od rada već socijalne pomoći ili prijevremene mirovine. Jer na način na koji pobijediš, tako ćeš i vladati.
Već smo pisali kome se trebate obratiti u kampanji, kako jasno iznijeti poruku, što je ključ pobjede na izborima i još mnoge tekstove o dosadašnjoj kampanji za izbore koji će se održati 4. prosinca 2011.
Oznake: Krešimir Macan, izborna kampanja, Kukuriku koalicija, tjednik Forum