Tko je jeo iz ruke ili je li umrlo pravo novinarstvo?

U listopadu sam prošle godine odlučio arhivirati jedan tekst Tomislava Klauškog napisanog za Novinar, glasilo Hrvatskog novinarskog društva, u godini u kojoj je društvo obilježavalo svojih prvih 100 godina, jer sam jednostavno znao da će doći dan kada će biti dobro na njega podsjetiti. Mislim da je taj trenutak došao, pa ga zato i prenosim u cijelosti. Cjelovit broj Novinara u kojem je objavljen ovaj tekst možete skinuti i kao .pdf datoteku ako ga i sami odlučite arhivirati kao svjedoka vremena, poput mene. Povod mi je bio jučerašnji dnevnik – Afera Verona – ekskluziva koja to nije jer kasni punih 6 godina i sva pitanja koja su se u njemu otvorila. Tomislavov tekst će ih otvoriti samo još više…

Tko zabija čavle u lijes? Piše Tomislav Klauški, listopad 2010, Novinar HND

Treba li nam više dokaza da je pravo novinarstvo umrlo, kad o tome raspravu vode njegovi krvnici i pogrebnici, oni koji drže ključne pozicije u najvećim hrvatskim medijima, diktiraju standarde, kreiraju mjerila – i dijele lekcije.

Je li umrlo pravo novinarstvo? Naziv panela na nedavno održanom Weekend Media Festivalu u Rovinju zvučao je kao retoričko pitanje. Kao provokacija. Skoro kao šala.

Naročito ako se ima na umu da je moderatorica rasprave bila Hloverka Novak Srzić. I da je jedan od sudionika bio Mladen Pleše, glavni urednik Jutarnjeg lista. Kojeg je baš Hloverka imala obraza pitati zašto su njegove novine godinama branile Ivu Sanadera. Te da je u obranu Hloverke iz publike skočio nitko drugi do – Denis Kuljiš. Koji je upravo toj Hloverki potpisao bezbroj “smrtnih presuda”. Sve dok mu nije zaposlila suprugu.

Eto, treba li nam više dokaza da je pravo novinarstvo umrlo? Kad o tome raspravu vode njegovi krvnici i pogrebnici. I to oni koji drže ključne pozicije u najvećim hrvatskim medijima, diktiraju standarde, kreiraju mjerila – i dijele lekcije.

Zbog toga je moguće da ona koja je godinama štitila Sanadera na Prisavlju, sada to predbacuje onome tko je to činio u najmoćnijoj medijskoj korporaciji. Zbog toga je moguće da ta korporacija koja je godinama štitila lik i djelo bivšeg premijera, sada prednjači u njegovoj kritici, istodobno pazeći da se ne zamjere previše njegovoj nasljednici. Zato je moguće da Davor Butković još dijeli lekcije.

Slijepi ili podmićeni

To je mainstream novinarstvo koje je sebe promoviralo u “pravo novinarstvo”, jer je ono drugo o kojem se sada voli polemizirati (ali se ne voli prakticirati), uglavnom ugašeno, zatrto, osakaćeno ili raspršeno po biltenima, portalima i blogovima, gdje služi za sprdnju i omalovažavanje onima koji su ih tamo otjerali.

Kamo sreće da je problem Hloverka Novak Srzić, ona koja je preživjela i Tuđmana, i Pašalića, i Račana, i Budišu, i Sanadera, a preživjet će i Zorana Milanovića. Ona nije iznimka koja potvrđuje pravilo. Ona je pravilo koje ne trpi iznimke.

Mladen Pleše godinama je u Slobodnoj Dalmaciji, a kasnije u Jutarnjem listu slijedio politiku EPH: kritiziraj ministre, štedi Sanadera. Davor Butković ostao je upamćen po intimnom e-mailu upućenom (lažnom) Ivi Sanaderu “Dragi Ivo, long time, no see”, a sada ima obraza pozivati na Sanaderovo uhićenje i zgražati se nad otkrićima o korupciji njegova HDZ-a. I pritom, da stvari budu još gore, otvoreno priznati da su godinama novinari EPH s terena javljali o tome kako Sanader širi tu svoju koruptivno-kriminalnu mrežu, ali urednici nisu na to obraćali pažnju, navodno zato što su se bavili “visokom politikom”. Ili možda zato što im je Sanader smanjio PDV. I (pro)dao Slobodnu Dalmaciju.

Ali, kamo sreće da su Pleše i Butković, zajedno sa svojim gazdom Ninom Pavićem, jedini problemi. Još dvije-tri iznimke koje potvrđuju pravilo. Nažalost, otvaranje priče o Sanaderu, medijima, korupciji i kriminalu neminovno vodi do novinara i komentatora koji će se na svakom ćošku zakleti u “pravo novinarstvo”, ali svejedno smatraju da im je isplativije iz busije vrebati priliku da ga tu i tamo provedu.

Gdje su istina i poštenje

Što je uopće danas “pravo novinarstvo”? Možda kad Jutarnji list na naslovnici razvali informaciju o tome da je policija u stanu Mladena Barišića pronašla dva milijuna kuna (Gordan Malić) ili kad idućeg dana na dnu stranice u malom okviru objavi kako je taj novac zapravo pronađen u stanu Barišićeve kćeri (Dušan Miljuš)?

Je li “pravo novinarstvo” kad Novi list u nepotpisanom članku prenese Sanaderovu izjavu kako je “zaprepašten” istragom oko Barišića ili kad Jutarnji list sutradan to demantira, prenoseći tvrdnje “izvora bliskog Sanaderu” koji kaže da bivši premijer baš nije zaprepašten? Tko tu prenosi istinu: novine jednog Sanaderova prijatelja ili novine drugog Sanaderova prijatelja?

Lako ćemo doći do novinarskih standarda, lektora, redaktora, pismenih i obrazovanih novinara… Kad bismo najprije krenuli od istine i poštenja. Od nenamjernih pogrešaka, a ne od namjernih podvala. No, kako do toga doći kad svi znaju da novinarima danas PR otvara, a “pravo novinarstvo” zatvara vrata, da poslušni novinari vlasniku donose korist, a oni ˝neposlušni˝ samo probleme? Dojam je da izbora zapravo i nema. Ili ipak ima?

Godinama su novinari, pa i oni koji se danas najviše kunu u ˝pravo novinarstvo˝, šutke prihvaćali pravila igre u najvećim medijima. Znalo se o čemu se smije, a o čemu ne smije pisati. Na Hrvatskoj televiziji novinari su shvatili koga je Hloverka cenzurirala i takvi ljudi ne gostuju u programu. U EPH nitko nije smio pisati protiv Sanadera i Todorića (i Kutle i Bajića), pa su zato svi brusili pera i ugled na Kerumu, Milinoviću, Sudcu, Thompsonu, na ustašama i partizanima. Rastezao se planinarski dom Nadana Vidoševića, ali ne i na dvorac Ivice Todorića. Rugalo se Kirinu i ganjalo Glavaša, a divilo (i to doslovno, na koljenima) Ivi Sanaderu.

Protjerani pa osviješteni

Autori i novinari u velikim redakcijama znali su za što i za koga rade, koliko su plaćeni i koliko promovirani, pa im nije padalo na pamet sve to rušiti samo kako bi se izborili za ˝pravo novinarstvo˝. Kad je u njihovim očima ono čime se oni bave zapravo bilo ˝pravo novinarstvo˝: pismeno, profinjeno, duhovito, tiražno, citirano, publicirano, ukoričeno i filmovano. Oni koji su još prije deset godina potpisivali falsificirane intervjue, još su godinama radili u korporaciji, da bi se ˝osvijestili˝ tek kad bi iz nje otišli. Ili bili potjerani.

Zanimljivo je kako su nedavno svi ponovno ˝otkrili˝ povezanost Kutle i Pavića, jer je Slobodna Dalmacija odbila objaviti komentar Borisa Dežulovića o (napokon!) osuđenom tajkunu. A to što je bivši glavni urednik dugopoljskog dnevnika u svaki tekst o Sanaderu ubacivao ono ˝dr˝, nikoga nije previše brinulo. Pameti dođu samo kad ih se tresne po glavi. Ili po džepu.

Kad EPH kao ˝carstvo zla˝ promovira svoje novinare, urednike, kolumniste i komentatore, onda se nitko ne uzbuđuje zbog povezanosti njegova vlasnika s Kutlom, Sanaderom, Bajićem, Karamarkom. Sve to postaje sporno u trenutku kad se ˝carstvo zla˝ okrene protiv tih svojih nekadašnjih uzdanica i krene činiti ono što se od njega zapravo očekuje. ˝Provoditi zlo˝.

Bajka ili noćna mora

Kako se u to uklapa Novi list? Njegovu vlasniku Robertu Ježiću dioničari su prodali vlasnički udio (i to za vrlo dobre novce), ne brinući se previše o tome da neovisne novine predaju u ruke naftnom tajkunu u prijateljskim odnosima s Ivom Sanaderom. Glavni urednik postao je Ivica Đikić, upravo onaj Feralov novinar koji je prvi objavio dokumente o Sanaderu i Kutli. U njegovu mandatu iz Novog lista otišli su Viktor Ivančić i Marinko Čulić, da bi se sada list našao u intrigantnoj poziciji s obzirom na Ježićevu povezanost s Hypo bankom. I što se nedavno dogodilo s ˝pravim novinarstvom˝? Osvanulo je u nepotpisanom tekstu o tobožnjem Sanaderovom ˝zaprepaštenju˝ zbog uhićenja Mladena Barišića.

U čemu je onda problem? Hloverka kaže u ˝žutilu˝. Iako je ona nedavno sjela u ministrovo krilo. Drugi kažu u neobrazovanosti mladih novinara, iako upravo takvi novinari najbolje prolaze u kadrovskoj selekciji unutar redakcije. Neki smatraju da su problem lektori i redaktori, kao da tipfeleri i obrnuta piramida mogu uljepšati laži i poluistine koje se serviraju.

Kažu da je problem u politici, premda (gotovo) svi vlasnici i urednici s njom spremno komplotiraju ili nemoćno pred njom ˝skidaju gaće˝. Kažu da je problem i u pritisku oglašivača, iako se čini da tu nema baš nikakvih problema. Dakle, kako je umrlo ˝pravo novinarstvo˝? I kad je proglašena smrt: 1990, 2000, 2010. godine?

Teško je to ustanoviti. Pogotovo na panelu kojim dirigira Hloverka. I naročito iz usta ljudi koji su godinama zabijali čavle u lijes. No, jesu li ˝pravi novinari˝ mogli zaštiti sebe i profesiju u koju se toliko zaklinju? Možda su i mogli, ali to bi onda uključivalo nekoliko stvari: riskiranje radnog mjesta i eventualni gubitak statusa, solidarnost struke, jednaka mjerila za sve, ne odstupanje od principa profesije čak i po cijenu konstantnog rata s urednicima… Zvuči li ovo kao bajka ili kao noćna mora? O odgovoru na ovo pitanje ovisi daljnja sudbina ˝pravog novinarstva˝. Jesu li ˝pravi novinari˝ mogli zaštiti sebe i profesiju u koju se toliko zaklinju? Možda su i mogli, ali to bi onda uključivalo riskiranje radnog mjesta i eventualni gubitak statusa, solidarnost struke, jednaka mjerila za sve, ne odstupanje od principa profesije čak i po cijenu konstantnog rata s urednicima…

Tko je jeo iz ruke

Sanaderovi novinari toliko su zatrovali medijski prostor da su svi oni koji mu “nisu jeli iz ruke” morali pobjeći na blogove, na portale, u inozemstvo ili u drugu profesiju.

Mi novinari jeli smo Sanaderu iz ruke zbog Hristos se rodi i uklanjanja ustaških spomenika… Nas novinare, zaveo je sa Hristos se rodi i spomenikom u Slunju, zagucali smo ga jer smo bili sretni što netko na čelu desnice kontrolira uličarsku stihiju, thompsone, čondiće i podruge.”

Napisao je to Jurica Pavičić u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista, u kolumni pod naslovom “Sada treba pošteno reći istinu: Sanader je bio naša želja i odabir!” Pohvalno je da se ugledni novinar, književnik, filmski kritičar i član Mense ispričao zbog toga što šest godina nije napisao ni jedan tekst protiv Ive Sanadera. Ali što ga je nagnalo da svoj osjećaj krivnje projicira baš na sve novinare? Mislio je da će ga zbog toga manje peći savjest ili je vjerovao kako će time umanjiti svoj grijeh što je od 2004. godine i Sanaderove čestitke Srbima za pravoslavni Božić postojano šutio o svemu onome što se kasnije događalo? A događalo se stvarno svašta.

Ako je Pavičić sa svojim jednako uglednim kolegama iz Europapress holdinga već “jeo Sanaderu iz ruke” zbog iznuđene Sanaderove koalicije sa Srbima (jer je ovaj na pritisak Bruxellesa u zadnji čas odustao od koalicije s pravašima), onda bi trebao znati da neki novinari nisu. I ne samo to, od njegove su ruke – odnosno ruke njegovih medijskih podrepaša – mnogi strepili.

Trovali su medijski prostor

Trpjeli su cenzuru, i to najviše u Pavičićevoj korporaciji, izbacivali su im se tekstovi i zabranjivali komentari, prijetilo im se otkazom ili su im se otkazi na kraju i uručivali. Sanaderovi novinari toliko su zatrovali medijski prostor da su svi oni koji mu “nisu jeli iz ruke” morali pobjeći na blogove, na portale, u inozemstvo ili u drugu profesiju.

A tko mu je “jeo iz ruke”? Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Davor Butković, urednici Hrvatske televizije, dobar dio kolumnista Slobodne Dalmacije koji su se prvih godina trgali tko će prije napraviti intervju sa Sanaderom, čitav Vjesnik – pa i Andrea Latinović koja ovih dana piše osvetničke kolumne protiv prijatelja Darka Đureteka koji ju je izgurao iz lukrativne fotelje glavne urednice – austrijska Styria… Sanaderovi medijski dželati dobro su znali kome će povjeriti da mu “jede iz ruke”. I dobro su znali koga će ostaviti da “gladuju”.

Ima oko Pavičićeva pokajničkog priznanja još pitanja. Primjerice, ako ga je Sanader “zaveo” s Hristos se rodi i uklanjanja ustaškog spomenika Juri Francetiću, zar je očaranost bila toliko jaka da je trajala idućih šest godina? Otada je Sanader napravio mnogo toga što je Hrvatsku odvelo u bezdan, počevši negdje od Bechtela, pa preko Brodosplita i kupovanja vijećnika na lokalnim izborima, do ovovjekovnih gargantuovskih afera. Zar je Pavičić doista bio slijep pored zdravih očiju? Ili je posrijedi ipak bilo nešto drugo?

Bljutava ispovijest

Bilo bi, naime, značajno ustanoviti kad to Pavičić (zajedno s medijskim drugarima koji su ex-premijeru “jeli iz ruke”) nije želio pisati protiv Sanadera, a kad to više nije smio. Mnogi njegovi kolege u korporaciji nisu smjeli. Je li moguće da je on smio, ali nije htio? Sve do 2010. godine, odnosno čak 15 mjeseci nakon Sanaderova odlaska? Ili je pak znao da ne smije, pa stoga oportunistički nije htio?

Zbog svega toga, ovakva Pavičićeva ispovijest je bljutava. Neukusna je zbog kukavičluka koji je priznao novinar koji se predstavlja kao opinion maker i koji bi kao intelektualac trebao biti glas razuma i nadasve poštenja. Gadna je i zbog licemjernog i perfidnog projiciranja vlastite krivnje na kompletnu novinarsku struku, koja se, istina, nije proslavila za Sanaderove vladavine, ali su neki njezini pripadnici ipak zadržali kredibilitet.

Stoga bi Pavičiću bilo bolje da je šutio. Kao što je šutio sve ove godine. I kao što šute svi ostali njegovi kolege koji su znali zašto to čine. Bilo bi bolje da je to svoje grizodušje sačuvao za prijatelje iz splitske konobe, gdje su se složno divili Sanaderu i “jeli mu iz ruke”. Ovime nije učinio uslugu nikome: ni samome sebi, prikazujući se kao konformist i kukavica, ni drugim novinarima, optuživši ih za sudjelovanje u medijskom zločinu. Možda Pavičić nije to znao, ali u modi je individualizacija krivnje. Čak je i njegov Sanader o tome nešto govorio.

Oznake: , ,

Pročitajte i…

Pretraži blog po ključnim riječima
A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z 1 2 3