ENG
U2 u Zagrebu
“16th of June 9:05, door bell rings, man at the door says if I want to stay alive a bit longer, there`s three things I need you to know…three!” započeo je Paul David Hewson poznatiji kao Bono Vox, dvoipol satnu ludnicu na Maksimiru.
Kao što je i najavljivano, na drugi koncert (odnosno prvi koncert, jer je koncert u nedjelju ubačen naknadno) došli su istinski fanovi, oni koji su čekali satima u redovima, kampirali, pa čak i dovlačili bake i djedove u redove da bi se dokopali dovoljnog broja karata. Doista, atmosferu na Maksimiru poput one u ponedjeljak navečer mogu proizvesti samo pravi fanovi!
Nakon erupcije oduševljenja, krikova, kolektivnog padanja u nesvijest na prvoj Breathe, uslijedila je brza No line on the horizon, i uzdisanje Oh, oh, oh…, pa još dvije pjesme sa novog albuma: Get On Your Boots i Magnificent. Inače, U2 je jedan od rijetkih bendova sa toliko vjernom publiku koja odmah usvaja nove albume, tako da s istom lakoćom mogu koncerte započinjati sa novim, kao i sa starim pjesmama.
Uz prve taktove Beautiful day publika je poludjela, i cijelu pjesmu pjevala s Bonom. Uslijedio je tradicionalni Bono show za vrijeme pjesme Mysterious Ways u kojem je iz publike podigao izvjesnu Simonu (ne Gotovac, ne brinite). Simona je pokazala zavidan talent u plesu, a za to je nagrađena poznatim hrvatskim stadion-pokličem Jaaaaaaaaaavi seeee!
Nakon I Still Haven’t Found What I’m Looking For, Bono i The Edge su izveli akustičnu verziju Stuck In A Moment koja je zasigurno zapalila mnoge ljubavi, a možda rodila i pokoju novu. Slijedile su Unknown Caller, nešto starija, ali jednako dobra The Unforgettable Fire, pa City of Blinding Lights i Vertigo.
Uslijedilo je par minuta čistog užitka uz dance verziju I’ll Go Crazy If I Don’t Go Crazy Tonight, koja je uz odličan spoj bubnja i gitara, pružila doista nevjerovatan osjećaj nadrealnog; doslovno sam osjećao kako tonem u pjesmu.
Što reći o Sunday Bloody Sunday, kad je to najizvođenija pjesma U2-a? Možda samo da je posvećena stradalim Irancima… How long, how long must we sing this song?
Nakon Pride i MLK, uslijedilo je stavljanje maski na Walk on za Aung San Suu Kyi, mijanmarsku oporbenu čelnicu koja se već 20 godina (i još 18 mjeseci) nalazi u kućnom pritvoru. Tonight we walk on for Aung San Suu Kyi.
Pjesma Where the Streets Have No Name, moja najdraža U2 pjesma, bila je vrhunac koncerta. Maksimir je pjevao, Bono je šutio.
Onda su momci otišli, no nakon pljeskanja na ekranu se pojavila trominutna poruka Desmonda Tutua o tome kako svi moramo biti jedno. Bono se samo nadovezao sa Is it getting better? Or do you feel the same?, stihovima pjesme One.
Fran Kušeta
