ENG
O lažiranju misterija
Misterij najskrivenijeg sefa na Pantovčaku, onog pokojnog predsjednika Tuđmana, nakon mnogobrojnih nagađanja, napokon je otkriven. Oko priče sefa podiglo se mnogo prašine… što se u njemu skriva, tko ga je otvorio, tko nije, tko ima ključ, tko nema ključ… i eto sada imamo i rasplet cijele te (napuhane) priče. Sve je počelo s jednom naslovnicom.
Potom su bombastičnom mistificiranju pridonijeli i drugi mediji prenijevši vijest. I eto vraga, svi očekuju uz “iseljeničke milijune”, tajne dokumenti i tko zna što sve ne. Uzbuđenjima nije bilo kraja do stvarnog otvaranja sefa.
Prema pisanjima jednog tjednika, neposredno nakon smrti prvog predsjednika Franje Tuđmana, njegovi bliski suradnici u glavnom su sefu pronašli izvode bankovnih računa u iznosu od oko dva milijuna tadašnjih njemačkih maraka hrvatskih iseljenika. Igrom slučaja, ta je tajna izašla na vidjelo baš sada kad se trebao otvoriti i taj posljednji sef, koji se nalazi u predsjednikovoj sobi za odmor.
Kako piše na onom grafitu “kad ja tamo, a ono međutim”. Nit love, nit dokumenata, tek nešto odlikovanja, neki nevažni, osobni papiri Stjepana Mesića te prazna, plastična bočica poput onih za lijekove. A i bivši predsjednik je dobio po nosu jer je tvrdio da sef nije otvorio. Sve u svemu, ništa!
Ova je priča očito služila za podizanje prodaje novina i gomilanje klikova, čime se ujedno podcijenilo publiku.
No, to nije jedini primjer kojem smo ovih dana mogli svjedočiti. Prekjučer je tako, na jednom portalu krenula priča o kućnom porno uratku Blanke Vlašić. Spomenuti portal je navodno dobio ponudu da ga otkupi, ali je to odbio uz objašnjenje da “ne objavljuju porniće, pa neće objaviti ni ovaj, ali znate kako to ide na internetu.” I naravno, to je pokrenulo lavinu natpisa o Blankinom porniću. I kako je završila cijela hajka? Mislim da svi znamo, pa i oni moralisti koji nikad takvo što ne bi ni škicnuli, u tom porniću uopće nije naša najbolja sportašica, već tko zna tko, što uopće nije ni bitno. Sam je autor i urednik portala na svom Facebook profilu napisao «danas je dobar dan za pljuvanje moje malenkosti, jer sam danas JA zaje***. Ne novinari, nego baš ja. Pa bih zamolio da počnete». Lijepo je, ako ništa, znati da ima onih koji znaju priznati pogrešku.
I za kraj, još jedan, malo drukčiji primjer kako se pokušalo “preveslati” novinare, a jasno time i čitatelje, gledatelje i slušatelje. Dakle, početkom mjeseca mnoge su redakcije dobile poziv za pressicu jer krapinsko-zagorski župan kupnje novi službeni automobil u iznosu od 400.000 kuna. I kako to već ide, digla se rasprava o bahatosti župana koji u vrijeme krize kupuje tako skup auto itd. itd. I stigli novinari na konferenciju i “1. april”! Nema auta, nije se kupio niti se namjerava kupiti. Župan se okoristio marketinškom gerilom, ili je tako savjetovan da se izvuče zbog želje za Mercedesom, kako komentiraju mnogi po Facebooku-u, da bi promovirao svoj turistički projekt “Bajka na dlanu”. Upotrijebio je „trik“ da bi pridobio medijsku pozornost i što je postigao? Novinari su nakon odslušane «bajke» opet krenuli s pitanjima u automobilu. Bajka ipak nije dobila svojih “5 minuta slave”. I mislim da nitko zapravo ne zna kakva bajka zapravo.
Koliko god nam se čini da se publici može podvaliti skoro bilo što, to jednostavno nije tako. Nema smisla podcjenjivati čitatelje, jer na kraju krajeva, kad se sef s početka priče otvori, a u njemu ništa, priča dobiva prilično bezvezan završetak: Jesu li sad oni napravili budalu od mene? Čekamo nekakvo provaljivanje, potežemo rasprave oko kupovine ili objave nekakvog pornića ili pak pričamo o nekakvim mečkama, a čemu?
Oznake: Odnosi s medijima, gerila marketing
