Tako mi Bog pomogao… bla bla bla korupcija bla bla bla

Vijest dana 18. veljače 2010. je jasno, inauguracija predsjednika Ive Josipovića. Zagreb pun policije, prilaz na Trg sv. Marka kroz detektore i pretres. Pogled gore, snajperisti i kruži helikopter. Ništa strašno zapravo, očekivala sam puno veću napetost i strogoću. Došli smo na vrijeme, stali u drugi red, odmah iza svih onih uzvanika i svih ‘manje važnih’ ali s pozivnicom. A u tom mom drugom redu iza treće ograde sirotinja. Možda sam stala na krivo mjesto i bilo je tu iznimaka, mladih ljudi željnih da prisustvuju tom svečanom trenutku, par zagrebačkih gospođa u finim bundama, nekoliko ljudi s djecom. Nedugo potom odjekne glasno i ogorčeno: „Kako te nije sram?“ Glavice se dižu, svi virkaju da vide tko je tamo, ah da, došao je odbjegli premijer Ivo Sanader. Smjestiše se svi udobno, eto nam i himne i opet mlaki pljesak koji prekida: „ma ne plješće se poslije himne, o Bože…“

I stigao je i On, naš novi predsjednik. Ponovno svi na prstima ovaj put da vide novog poštenog vođu, fotoaparati blicaju, i svi čekamo taj: „Tako mi Bog pomogao“ i veliki inauguracijski govor. Par greški u prisezi pripisujemo uzbuđenju, a nevidljivu predsjedničku lentu bih pripisala, hm, zaboravu? Hoćemo li i mi imati repete poput Obaminog ponavljanja prisege, pitao se i kolumnist Večernjeg lista Marinko Jurasić. Bilo kako bilo, počne govor. Nije to bilo to, ako smijem primijetiti. Svi želimo neku novu, bolju Hrvatsku bez korupcije, ali prazne parole i klišeji jednostavno ne drže vodu. Govor je svakako sadržavao sve bitne elemente uključujući i snažne poruke. Ali uzalud mi sve, kad se isključujem svake tri minute. Čitanje iz papira, i katkada gotovo prisilno, ali svakako neuspješno uvježbavano pogledavanje publike. Komunikacija sa mnom, kao dijelom publike – nula bodova. Naglašavanje bitnih dijelova – koje naglašavanje? Dobro je Šprajc rekao u Dnevniku HTV-a: „Dosadnjikavim stilom je dobio izbore, tako da iznenađenja nema.“

Svejedno sam se naivno nadala da će taj svečani trenutak uistinu biti vrijedan laganog smrzavanja i da ću osjetiti bar mali tračak nade. Ali ne. Zbilja mislim da je mogao bolje. I čemu ponavljanja u govoru? Istina, očekuje se poduži govor, ali ipak, ako se nema što za reći, bolje preskočiti nego ponoviti, posebno ako ne odjekuje žestinom ili bar prosječnom snagom.

Cijeli inauguracijski govor u pismenom obliku prenio je Index.hr, pa nakon što sam ga pročitala, uvidjela sam da je dobar. Ali nekih dijelova se ne sjećam, sigurno ih je novi predsjednik izgovorio i sigurno su mikrofoni radili, ali vjerojatno mi je baš u tom trenutku mnogo zanimljivije izgledao pripadnik osiguranja uspješno kontrolirajući ‘zijev’.

Govor je svejedno prekidan pljeskovima i usklicima odobrenja. “Građani Republike Hrvatske, hvala Vam, i još jedanput obećajem: Služit ću Vam, služit ću našoj zemlji! Živjeli i živjela nam naša Hrvatska!” Tako je završilo sve, blagi skoro pa usklik na kraju. Svoje komentare na govor dali su i  Slaven Letica i Žarko Puhovski za Večernji, Ljiljana Buhač za Index.

Svejedno, nakon ovog pomalo tužnog prepričavanja osobnog viđenja inauguracije, drago mi je da sam bila tamo. Ipak je to naš lider s omanjim ustavnim ovlastima, pa svejedno je valjda budio on ili ne budio želju da ga slijedimo u stvaranju Nove pravednosti.

Inauguracijski govor su za spomenuti Dnevnik komentirali i naš Krešimir Macan, Ljiljana Buljan i Milada Privora.

Kako ni jednom nisam spomenula bivšeg nam predsjednika Stjepana Mesića u ovom tekstu, za kraj prilažem jučerašnju odjavu:

Oznake: , ,
Pročitajte i…
Kategorije
Pretraži blog po ključnim riječima
A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z 1 2 3