ENG
Kako je Miklenić zakasnio cijeli tjedan jedan – Speed Kills Part 2
Okončano unutarcrkveno imovinsko-pravno sporenje oko benediktinskih dobara Dajla – Porečkoj biskupiji pripalo oko šezdeset posto benediktinskog imanja naslov je teksta kojim je Glas koncila, službeno glasilo HBK i njegov glavni urednik Ivan Miklenić otvorio i zatvorio priču oko imovinskog spora u Dajli. Obrazloženje samog spora je prilično uvjerljivo i potvrdilo je prvotni stav bivšeg hrvatskog veleposlanika pri Svetoj stolici Ivice Maštruka da tu malo što možemo napraviti kao država jer se radi o unutarcrkvenom postupku, što je potvrdio cijeli tijek događaja zaključno s jučerašnjim tekstom.
Benediktinci iz Praglie dobili su, u skladu s Osimskim sporazumima, zakonsku odštetu za veći dio svojih nekretnina u nekadašnjoj SFRJ, osim za župnu crkvu, samostanski kompleks i zemljište oko toga kompleksa, jer odštetu za taj dio svoje imovine nisu htjeli prihvatiti. Kad su njihova dobra vezana uz Dajlu došla u ruke i vlasništvo crkvene pravne osobe, benediktinci iz Praglie zatražili su na unutarcrkvenom području, u skladu s kanonskim propisima, odštetu ili povrat dijela svoje imovine te su početkom 2000. započeli pregovori između predstavnika Benediktinske opatije Praglia i Porečke i pulske biskupije.
Dakle obeštećeni su za dio imovine, za sam samostan Dajlu nisu htjeli prihvatiti, pružila im se prilika povratom imovine Crkvi – iskoristili su je… Nema kršenja Osimskih sporazuma ako su točne iznesene činjenice…
Po tom ugovoru Porečka i pulska biskupija dobila je više od 60 posto predmetnih benediktinskih dobara, odnosno dobila je samostanski kompleks u Dajli i 272 hektara zemljišta, a Benediktinska opatija Praglia dobila je pravo na svoju tvrtku registriranu u Puli, »Abacia« d.o.o., uknjižiti preostalih 186 hektara od tih dobara te na odštetu od 4,5 milijuna eura na ime već otuđenog dijela benediktinske imovine, koje biskupija može isplatiti bilo novčano, bilo nekretninama. Talijanski benediktinci nisu ni prvi ni jedini stranci koji imaju svoje nekretnine u Hrvatskoj, a nitko im sada ništa nije dao, već im je vraćen samo dio njihova imanja.
Sam samostan je pripao biskupiji, dakle i sve snimke i fotografije koje smo ovih dana gledali nisu pokazivale predmet spora. To potvrđuje i članak iz današnjeg Glasa Istre – Istražili smo: Što su benediktinci imali u Dajli. Iako oni upućuju na još jedno obrazloženje po kojem su benediktinci tražili povrat, čime otpada teza o dvostrukom obeštećenju pod uvjetom da je novinarski uvid u katastar bio cjelovit i temeljit.
Zanimljiv je i podatak po kojem katastarske čestice na kojima su samostanske zgrade nisu predmetom sporazuma župe, biskupije i benediktinaca, niti su spomenute u dokumentima temeljem kojih je Crkvi hrvatska država vraćala imovinu. Nagađa se da su te nekretnine, kao i više od 200 hektara koji nedostaju u računici, bile predmetom isplate optantske naknade benediktincima od 1,7 milijardi lira koja se spominje u medijima
Glas Istre je ujedno i medij koji je otvorio priču još 29.7.2011 naslovom SVJETSKI PRESEDAN ZBOG NEKRETNINA – Sveta Stolica u ratu s biskupom Milovanom! (pogledajte što je od teza iz teksta preživjelo do danas:-)
Pa gdje je onda spor? Zašto je biskupija odustala od podjele pola pola kada je sve bilo jasno? Gdje je tu mogućnost bankrota biskupije? Iako sada situacija izgleda prilično jasno, ostaje otvoreno još puno pitanja – jedan od odgovora leži zasigurno i u članku KAKO JE TRGOVAO POREČKI BISKUP – Crkva prodala odvjetniku, a on preprodao četiri puta skuplje. Veliki komad zemlje je prodan, novci su navodno dobro uloženi i sada vjerojatno biskupija benediktince mora namiriti i svojeg dijela kojeg još ima – i vjerojatno je to bit cijele priče. Ispravite me ako imate više saznanja… S druge strane benediktinci se ne žele vratiti u samostan, barem to nije potvrdio Miklenić sinoć na HTV-u – dakle zanima ih samo imovinska korist, što je razumljivo, ali i ne baš prilično kao povod crkvenog spora kojeg presjeca sam Papa. Vjerojatno da su bili franjevci, o ovome se ne bi niti razgovaralo. Ili se varam možda su se vremena uistinu promijenila.
Ono što me ponukalo složiti ovaj dnevnik je činjenica da je Glas Koncila reagiralo 11 dana nakon što je krenula cijela priča. Reagiranje je odlično, ali 11 dana prekasno. U 21. stoljeću je 11 dana nevjerojatno dug period i veći dio krivnje za krive interpretacije cijelog slučaja i politizacije leži upravo na samom vrhu Crkve koja je reagirala pretromo i neadekvatno na medijsku bujicu. Čim ne odgovaraš ispadaš kriv, dojam je da si kriv, a masa te linčuje. Crkva je naučila kroz stoljeće stoički podnositi napade, ali vremena se mijenjaju. Čak je sam Vatikan brže reagirao i objavom samog sporazuma donekle smanjio strasti, od vrha Crkve u Hrvata. Sjetite se da im je trebalo vremena i za reakciju na presude u Haagu – iako si zadržavaju to pravo, prostor da biraju vrijeme i mjesto u današnjoj dinamici svijeta imaju samo rijetki privilegirani. Dakle, prvo pogriješili su jer nešto sporno nisu sami prvi objavili i dali svoju interpretaciju priče i samim time je zatvorili vrlo vjerojatno na samom početku. Drugo, kad je priča otvorena danima je nisu komentirali i svima je bilo logično da Bozanić “šuti jer se prodao za mjesto u Vatikanu” (kako to u svjetlu zadnjih informacija usitinu zvuči kao niski udarac). Treće, reagiraju već kada je interes za priču totalno opao – dakle njihov glas će se minimalno čuti – to je ono što zovemo skupljanjem perja – netko je prosuo perje iz jastuka – za to mu je trebalo jako malo vremena – za skupljanje će trebati mnogo više. Kao i za peglanje ugleda Crkve u Hrvata (nešto smo o tome ranije pisali kroz istraživanja – Birači ne idu u crkvu i ne vjeruju svećenicima i Istraživanja: Hrvati, većinom kseno i homofobi, najviše vjeruju Crkvi i Internetu).
Iako nemam puno dobrih za djelo bivšeg predsjednika vlade jedno mu uvijek priznam – bio je vrhunski komunikator s dobrom podrškom i osjećajem i zato podsjećam zašto brzina reagiranja u kriznom komuniciranju nekad predstavlja ključan element – sve drugo je nužna pratnja – Zašto je Sanader toliko nadmoćan komunikator – Speed Kills Part 1. U pravom trenutku morate biti na pravom mjestu i reći ono što se od vas očekuje. Miklenić je pogodio i mjesto i riječi, ali vrijeme je totalno zaribao.
