ENG
Smije li (i kada) Vlada lagati: Kad EU demaršira, nema pozitive u prikrivanju
Komentar Davora Butkovića u Jutarnjem listu od subote, 7.3., zaslužio je da ga prenesemo. Pregled nedavnih i nešto davnijih ispada vladajućih, lijevih ili desnih, u smjeru prešućivanja i skrivanja istine kad zagusti, zanimljiv je iz perspektive razloga i posljedica. Kako i sam autor navodi, ponekad, često, Vlada ne smije objaviti neke informacije i to je posve jasno. Kad se radi pak o laganju, ne čak ni samo prešućivanju, zbog straha od posljedica na vlastiti status u zemlji, to je onda loše. Priča o demaršu EU-a o topničkim dnevnicima zaista je bitna, uzme li se u obzir da je priključivanje uniji jedan od ključnih ciljeva Sanaderove Vlade, onda zaista nije u redu da ne objave da smo zastali. A zastali smo. Nego, pročitajte taj komentar Butkovića na temu laganja Vlade i obratite pažnju što kaže o porastu nepovjerenja u politiku što je dovelo do značajnog rasta nezavisnih kandidata, poduzetnika poput Keruma na ovim lokalnim izborima. A i ako se bavite rkiznim komuniciranjem, pronaći ćete još jedan argument više zašto ne lagati u krizi.
“Prikrivanje istine u slučaju demarša EU je kontraproduktivno: narušava vjerodostojnost Vlade i nema pozitivan učinak. Karel Kühnl, češki veleposlanik u Zagrebu, uručio je još 27. veljače hrvatskoj Vladi demarš Europske Unije o topničkim dnevnicima. Iako se radi o dokumentu od prvorazredne važnosti – jer je grupa članica EU blokirala otvaranje poglavlja o pravosuđu dok Hrvatska Haagu ne isporuči dnevnike – Sanaderova je Vlada taj dokument zatajila od hrvatske javnosti. Vlada Republike Hrvatske tako je svjesno i namjerno (osim ako ne ne očekuju da javnost povjeruje kako je riječ o pogrešci) od svojih građana prikrila iznimno značajnu političku informaciju, vjerojatno zato što je sadržaj te informacije za Vladu neugodan. Primjer demarša Europske Unije o topničkim dnevnicima nije, naravno, usamljen slučaj prikrivanja, namjernog iskrivljavanja ili lažiranja informacija, i ne tiče se samo Sanaderove, nego svih prethodnih hrvatskih vlada i oba predsjednika Republike.
Primjerice, Račanova Vlada prikrivala je da Haaški sud provodi istragu protiv generala Petra Stipetića, koji je početkom dvijetisućitih obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske. U istom tom slučaju predsjednik Mesić otvoreno je lagao, tvrdeći da Haag ne provodi istragu o Stipetiću.
Kako se lagalo o slučaju Gotovina
Nadalje, Račanova je Vlada – u kojoj je Goran Granić bio zadužen za suradnju s Haaškim sudom – još u veljači 2002. godine dobila informaciju o optužnici protiv generala Ante Gotovine. Vlada je četiri mjeseca prikrivala tu informaciju te demantirala novine koje su objavile da je Haaško tužiteljstvo podiglo optužnicu protiv Gotovine. Vlada je, nakraju, kada je optužnica i formalno podignuta, tvrdila da nije pustila Gotovinu da pobjegne, nego da, eto, nije imala instrumenata da ga zadrži, što je, blago rečeno, predstavljalo neuvjerljivo licemjerje koje je dovelo do snažnog konflikta između Carle Del Ponte i Ivice Račana.
Prava je istina da ondašnja Vlada nije željela uhititi Gotovinu jer se, opravdano, plašila unutarnjih reakcija, izlazaka stotina tisuća ljudi na ulice, bunta u sigurnosnim službama, i tako dalje, i tako dalje.
Prethodne hrvatske vlade, one iz devedesetih, upravo su se gušile u najrazličitijim lažima, prikrivanjima, podvalama i konstrukcijama, koje često nisu bile usmjerene samo prema vani, nego se radilo o korištenju dezinformacija u opakim borbama za vlast među sukobljenim klanovima u Tuđmanovoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Prikrivanje, iskrivljavanje i laganje o informacijama velikoga političkog značaja nije, naravno, nikakva specifična hrvatska praksa.
Najpoznatiji strani takav primjer svakako je bajka o oružju za masovno uništavanje, koju je na temelju desetak godina starih i dosta nepreciznih obavještajnih podataka iskonstruirala Bushova administracija kako bi dobila casus belli za inače opravdano uklanjanje Sadama Huseina.
Dvostruko negativne posljedice
Vrijeme je pokazalo da su predsjednik Bush i njegovi suradnici namjerno i svjesno lagali da Huseinov Irak raspolaže oružjem za masovno uništavanje (Bush se sada, normalno, opravdava da je bio zaveden: iz dosad objavljene dokumentacije vidljivo je da to nije točno, nego da se odlučio namjerno lagati).
George Bush završio je svoj drugi mandat kao jedan od najnepopularnijih predsjednika u povijesti Sjedinjenih Država.
U redu, logično je da političari katkad moraju prikrivati istinu ili čak i otvoreno lagati. Oni naprosto barataju velikom količinom sigurnosno osjetljivih informacija, koje često ne smiju doći do najšire javnosti.
Jasno je, primjerice, da se tijekom Domovinskog rata nije smjelo znati s koliko, zapravo, granata raspolaže Hrvatska vojska i kakvo je stvarno stanje u pojedinim postrojbama. Jasno je, isto tako, da se nisu smjele objavljivati informacije o tijeku potrage za generalom Gotovinom, jer u suprotnom Gotovina ne bi bio uhićen. Jasno je, također, da policija ne smije objavljivati sve informacije o stanju pojedine istrage, kao što je normalno da predsjednik Vlade ili ministar vanjskih poslova ne smiju izvijestiti javnost o svarnom sadržaju razgovora s premijerom ili ministrom vanjskih poslova neke druge zemlje, ako su se obje strane dogovorile da se sadržaj razgovora zadrži u tajnosti. Razumljivo je, naposljetku, da je tajna diplomacija u pojedinim okolnostima efikasnija od posve transparentnog upravljanja političkim procesima.
Vlada, međutim, ne smije skrivati od građana dokumente koji se, u najširem mogućem smislu, tiču njihove sudbine, njihovih političkih odluka i političkih izbora. Demarš Europske Unije o topničkim dnevnicima upravo je takav dokument. Ulazak u Europsku Uniju tiče se svakog državljanina Republike Hrvatske, bio on za ili protiv priključenja Uniji. Demarš Europske Unije o topničkim dnevnicima relevantan je za brzinu ulaska Hrvatske u Uniju jer su, kako se zna, topnički dnevnici postali razlog zbog kojih je više europskih zemalja blokiralo otvaranje Poglavlja 23, iznimno važnog i teškog poglavlja o pravosuđu. Vlada je, dakle, od hrvatske javnosti zatajila važan politički dokument. Takvi postupci bilo koje, pa i sadašnje hrvatske Vlade, nužno izazivaju dvostruko negativne posljedice.
Kriza vjerodostojnosti politike
Na vanjskopolitičkoj razini Vlada pokazuje nedosljednost i slabost. Kada je riječ o sadržaju, Hrvatska se obvezala na punu suradnju s Haaškim sudom, što podrazumijeva i isporuku tih famoznih dnevnika (štogod mi mislili o njihovu sadržaju). Dosta je naivno ponašati se kao da Haag više ne postoji, zato što je Zagreb isporučio generala Gotovinu. Na formalnoj razini, hrvatska je Vlada naprosto pokazala slabost svoje političke pozicije kada nije željela objaviti demarš Europske Unije. Unutarnje posljedice takvog prikrivanja mnogo su gore. Ovdje je, naime, riječ o vjerodostojnosti kao o načelu funkcioniranja institucija vlasti u demokraciji. Kako pokazuju brojna istraživanja javnog mišljenja, i kako smo često puta isticali, kriza vjerodostojnosti suštinska je kriza hrvatske politike.
Hvatskim političarima danas više nitko ništa ne vjeruje, a politika je postala gotovo prezreni posao. Svaki potez, kao što je prikrivanje značajnog dokumenta opće važnosti, samo pridonosi jačanju dojma o nevjerodostojnosti politike.
Nepovjerenje u politiku dalo šansu Kerumu
Takvi postupci, naprosto, potkapaju same institucije vlasti u zemlji: institucije vlasti moraju se, među ostalim, temeljiti na vjerodostojnosti i odgovornosti. Ovdje se, dakle, ne radi samo o HDZ-u i Sanaderovoj Vladi, nego o tome da se svaka institucija vlasti u Hrvatskoj, a posebno Vlada i predsjednik Republike, moraju ponašati vjerodostojno i odgovorno. Hrvatska je zasićena političarima koji namjerno i sustavno ne govore istinu i koji nemaju jasne kriterije oko odgovornosti koju njihov poziv podrazumijeva, i oko značaja institucija koje vode.
Zbog zasićenja političarima dolazi, uostalom, i do velike potpore građana “nepolitičkim” kandidatima za političke dužnosti. Da povjerenje u politiku nije tako nisko, netko poput Željka Keruma nikada ne bi mogao postati glavni favorit za mjesto splitskoga gradonačelnika (niti bi netko poput Borisa Mikšića mogao dobiti petnaestak posto glasova na predsjedničkim izborima).
Neposredni učinak nevjerodostojnog ponašanja institucija vlasti jest nepostojanje odgovornosti među građanima prema tim istim, državnim institucijama. Naime, ako se država ponaša nevjerodostojno, ako država očigledno ne govori ili prikriva istinu, može li se od građana očekivati da se ponašaju u skladu sa zakonima i s dobrim običajima?
I tako nastaje polukaotično stanje prouzročeno nepostojanjem jasnog sustava vrijednosti unutar političkog i javnog života: demarš Europske Unije samo je mali primjer takvog stanja. Jasno je, dakle, da vlade, kao ni drugi nositelji vlasti u Hrvatskoj, više ne smiju prikrivati istinite podatke, više ne smiju izokretati informacije, a pogotovo ne lagati. Vrijeme sive politike davno je prošlo. Kratkotrajni efekti prikrivanja informacija sasvim su nevažni spram velikog, valjajućeg efekta nezadovoljstva politikom, institucijama vlasti, političkim strankama i njihovim vođama.”
- Digitalni marketing
- Društveno odgovorno poslovanje
- Edukacija
- Krizno komuniciranje
- Odnosi s javnošću
- Odnosi s medijima
- Online PR
- Politika i izbori
- Strane investicije
- Strateško komuniciranje
- Vijesti
- Pomažemo malim proizvođačima
- Novo istraživanje Ipsosa: Čak 57 posto HDZ-ovaca krivi i Milanovića i Plenkovića za tvrdu kohabitaciju, a većina se slaže da bi trebali početi surađivati
- Ivica Lovrić: “Nudim rješenja, a ne izgovore!”
- Ekskluzivna predizborna anketa za Grad Zagreb otkriva tko bi jedini mogao poraziti Tomaševića u drugom krugu: Hoće li se kandidirati? – Špica s Macanom