ENG
Zašto je u krizi bitan dojam, a ne činjenice…
Naši su stari znali govoriti: Ako ne znaš pronaći što je dobro, potraži što je skupo. Ova mi je rečenica uvijek zvučala kao šalabahter za snobove, kao prečac kojim se može doći do tema za razgovor na domjencima na kojima će takvi pokušati impresionirati okolinu.
Nije to čudno. Pa i mi sami često govorimo da je percepcija odnosno dojam najvažniji. No je li dojam dovoljan?
Znamo li prepoznati kvalitetu ili ljepotu kada je vidimo i čujemo, ili pak potiskujemo vlastiti doživljaj nečega zbog okruženja u kojem smo ga iskusili? Što je ljepota? Je li ljepota mjerljiva činjenica (prema Gottfriedu Leibnizu), ili samo mišljenje (prema Davidu Humeu), ili je to od svega pomalo, ali uvjetovano našim trenutnim raspoloženjem (kako je tvrdio Immanuel Kant)?
Pogledajmo dvije stvarne situacije:
Primjer prvi:
Na velikoj svečanosti povodom ponovnog otvorenja povijesnog Ford’s Theatrea u Washingtonu (nakon 18 mjeseci restauratorskih radova), pred pomno biranim uzvanicima na čelu s Obamom, nastupio je poznati američki violinist Joshua Bell svirajući na svom 4 milijuna dolara vrijednom Stradivariju „Gibson ex Huberman” iz 1713 (iz zlatnog doba starog majstora). Večer je prošla gotovo filmski savršeno, a za vrhunaravni užitak publike bez sumnje je bio zaslužan Bellov virtuozan nastup.
Vjerujem da nitko od vas ne dovodi u sumnju Bellov umjetnički dar, pa čak i ako ste sada prvi put čuli za njega pošto čista logika nalaže da bi, u ovakvoj prigodi i pred ovakvim auditorijem, organizatori teško pozvali nekog nepoznatog i nepotvrđenog umjetnika. Joshua Bell je doista jedan od vodećih mlađih violinista s one strane bare. Rođen 1967., kao solist je počeo nastupati već 1984. zajedno s jednim od orkestara iz čuvene “velike petorke” – Philadelphia orkestrom pod ravnateljskom palicom Richarda Mutija. Sljedeće godine održao je prvi solo nastup u legendarnom Carnagie Hallu nakon čega je njegova karijera vrtoglavo napredovala. Praktički nema značajnijeg orkestra u svijetu ili ravnatelja s kojim nije surađivao. Bell se bavi i nastavničkim radom, kao profesor na kraljevskoj glazbenoj akademiji u Londonu. Ne čudi što su njegovi koncerti mjesecima unaprijed rasprodani, a ulaznice se kreću od 100 – 150 dolara na više.
Primjer drugi:
Siječanj je 2007 godine. Hladno jutro na postaji podzemne željeznice na L’Enfant Plaza u istom tom Washingtonu. Nešto prije osam sati ujutro muškarac u trapericama i s baseball kapom na glavi namješta otvoreni kovčeg violine na pola puta između ulaza u postaju i pokretnih stepenica koje vode prema peronima. Započinje svirati, možda za to doba dana, neuobičajeni repertoar na violini. Može se reći da je vrijeme dobro odabrano, jer oko osam ujutro kroz tu postaju prođe najveći broj putnika. U sljedećih 45 minuta, koliko je trajao nastup ovog uličnog svirača, pored njega je prošlo 1097 ljudi (statističari bi mogli razgovarati o reprezentativnom uzorku). Kako se postaja nalazi na trgu na kojem su smještene većinom vladine upravne zgrade, praktično svi koji su prošli pored ovog uličnog svirača su pripadnici birokratskog srednjeg sloja. Samo ih je nekoliko pogledalo prema sviraču, rijetki su zastali. Još rjeđi, njih ukupno 27, ubacili su novčić u kovčeg: svirač je toga jutra uspio sakupiti točno 32,17 dolara.
Reći ćete da to i nije tako loše za uličnog svirača koji u osam ujutro svira na postaji podzemne željeznice klasični repertoar. Ipak, nisu svi nabrojani detalji slučajni: ulični svirač je onaj isti Joshua Bell s onom istom violinom s početka naše priče, a repertoar koji je izvodio, sastavljen od 6 iznimno teških komada za violinu, isti mjesec je izvodio na turneji po desetak američkih gradova pred prepunim, mjesecima unaprijed rasprodanim dvoranama, privukavši ogromnu medijsku pozornost.
Novinar Washington Posta, Gene Weingartner dobio je 2008. godine Pulitzerovu nagradu za ovaj eksperiment opisan u tekstu pod naslovom „Biseri pred doručak”.
Oznake: Krizno komuniciranje, krizno komuniciranje izbor tekstova
