Šest tajni iza kojih se krije naš neuspjeh u spašavanju poduzeća u državnom vlasništvu
U razmaku od četvrt stoljeća i 14 vlada konstantno ne uspijevamo popraviti situaciju poduzeća u državnom vlasništvu. Unatoč svim razgovorima o učinkovitosti, savjetima vodećih hrvatskih ekonomista i vanjskom pritisku kako bi se prodali udijeli poduzeća – naša vlada i dalje igra vrlo važnu ulogu u našem gospodarstvu.
Državna poduzeća kontroliraju 30% ukupne imovine, doprinose s 18% svim ukupnim prihodima i zapošljavaju 12% svih zaposlenih u zemlji. Brojevi su još veći u nekim industrijama – 79% zaposlenih u komunalnom i 45% zaposlenih u transportnom sektoru su zaposleni u državnim poduzećima (procjena Europske Komisije).
Međunarodna zajednica velikodušno je ponudila pomoć kako bi se unaprijedila poduzeća u državnom vlasništvu, a pomoć je objeručke prihvaćena. Međutim, rezultata nije bilo – aktivnosti su se praktični svele na pretvaranje da se nešto radi. Pokušaji da se poboljša situacija naletjeli su na nekoliko većih prepreka.
# 1: Nedostatak predanosti političara i direktora poduzeća u državnom vlasništvu guši napore za poboljšavanjem transparentnosti i učinkovitosti. Većina štiti svoje političke i ekonomske interese.
# 2: Naš brand – hrvatske iznimke – promoviran od strane naših političkih i sindikalnih vođa služio je za odgodu reformi kako bismo mogli formulirati naša vlastita posebna rješenja za uobičajene postkomunističke probleme. Dok smo mi zamišljeno zurili u jednu točku i razmišljali o našoj posebnosti, naši susjedi su počistili za sobom.
# 3: Pristupajući reformi kao akademskoj vježbi, obratili smo se stručnjacima s naših sveučilišta kako bi proučili problem i dali rješenje. Međutim, vrlo malo naših profesora ima bilo kakvog stvarnog iskustva u upravljanju tvrtkama, a kamoli upravljanju kroz reforme, tako da su ova nastojanja za promjenom završila nagrađivanjem određenih akademika i odgađanjem daljnjih promjena. Ono što je potrebno su pojedinci koji su vješti u upravljanju tvrtkama koje prolaze reforme i promjene.
# 4: Kao da popis ljudi sposobnih za provođenje navedenih ideja u djelo nije već bio dovoljno mali, naša Vlada okretala se konstantno jednim te istim ljudima za savjet, iznova i iznova. Isti savjetnici, isti savjeti…isti rezultati.
# 5: Prethodni pokušaji reforme nisu bili predvođeni ljudima koji su imali sposobnost uključiti i motivirati sudionike u promjenama unutar uprave, ministarstava i poduzeća u državnom vlasništvu.
# 6: Konačno, nedostatak javne potpore za provedbu promjena bio je zadnji čavao u lijesu reformi. A tko može kriviti birače? Nikada nije postojala učinkovita strategija za transformaciju poduzeća u državnom vlasništvu i prednosti te transformacije nikada nisu bile javno priopćene, tako da javnost nije mogla ni znati.
Mnoga hrvatska poduzeća u državnom vlasništvu danas se nalaze na raskrižju različitih zahtjeva – novi svijet ekonomije koji masivno pojačava konkurenciju, novi tehnološki napredak koji zahtjeva učinkovitost i prilagodbu društva na velika državna uključivanja u pružanju dobara i usluga.
Hrvatske problemi nisu jedinstveni i mogu se riješiti ako iznesemo navedene prepreke. Promjena dolazi postavljanjem pravih temelja – u ljudima, poslu i administraciji – a ne mašući čarobnim štapićem. Nema boljeg vremena za početak nego danas.
Izvor: Milan Račić, Linkedin