Dr. Marijana Grbeša – zašto bi dida Vjeko danas bio najsretniji čovik na svitu!

Nemojte zamjeriti na malo osobnom dnevniku, ali ga je današnji dan zaslužio. Dida Vjeko nije bio moj dida, ali kao da jest. Bio je mamin tetak ili kako bi mi po dubrovački rekli dundo, ali opet dida kojega smo svi kao djeca jednostavno obožavali. Uvijek nasmiješen, iako ga život nije milovao. Uvijek za igru i za dobru priču, koje za razliku od drugih nije trebao izmišljati. A bio je jedan od onih koji to inače nije pokazivao, a imao je o čemu pričati. Jedan od onih koji su u onaj sada davni rat otišli srcem, s jako malo godina i na to uvijek bili ponosni. Ja se živo sjećam kako smo ga gnjavili da nam pokazuje ratne ožiljke koji su bili duboki i nama djeci velika igra, a on ih je jedva preživio i nosio cijeli život. Da, dida Vjeko je bio partizan iz Šibenika, teško su ranili su ga četnici ne znam više gdje je bilo Sutjeska ili Neretva, čuvao je Tita i na to je bio ponosan cijeli život. Kroz koji je uvijek kročio uzdignute glave jer mu poštenje i čast nitko nije mogao uzeti. Zato je i mogao u familiji uvijek razgovarati sa svim stranama, bez puno svađe i gorčine, pa kada se i o ratu govorilo.

30. lipnja 2003. bio je također jedan od dana na koje je tata Vjeko, kako ga je zvala moja mama, bio jako ponosan. Pozvao sam ga na otvaranje autoceste u Zadru i njegovoj sreći nije bilo kraja – jer je opet svjedočio jednom povijesnom događaju i bio je neizmjerno sretan. Prvo jer se radilo o velikoj stvari za Hrvatsku. Drugo je su njegova djeca na tome nešto radila i treće jer je na kratko družio s velikim ljudima, nekim više ili manje poznatim, ali velikim ljudima po onome što su nosili u sebi. Na donjoj slici su Vjeko Grbeša, Vice Vukov, Ivica Račan i Pavao Miletić, umirovljeni lječnik koji je svu svoju ušteđevinu darovao za izgradnju autoceste (više od 300.000 kn – baš me zanima jesu li ove klupice u konačnici završile na nekom od odmorišta kao uspomena na tu gestu, čemu su i bile namijenjene).

Vjerko Grbeša na otvaranju autoceste Zagreb Split u Zadru 2003.

Te sam se godine prvi put susreo s fenomenom personaliziranih kampanja, odnosno lidera kao novih brandova koji mogu nadići i utjecaj koji imaju stranke, ideologije i stranački programi. Iako su uvaženi domaći autoriteti uvjeravali javnost da će primarni sukob ipak biti onaj političkih stranaka i njihovih programa koji se i dalje dramatično razlikuju, te da će se glasati za stranke zbog simbolizma i jakih emotivnih veza, a ne za njihove lidere, danas znamo da se ništa od toga nije dogodilo. Takvo je mišljenje većim dijelom dijelio i Ivica Račan, koji bi ovaj dan na Cetini radije ostao u društvu stranačkih kolega u Radmanovim mlinicama, nego krenuo na canoe safari koji mu je zasigurno ostao u dragoj uspomeni. Srećom smo ga uspjeli nagovoriti i dobili dotad rijetko zanimljivu i opuštenu seriju fotografija nekog od hrvatskih političara. No, unatoč rijetkim pokušajima, Račan je do kraja smatrao da je politika puno ozbiljniji posao, od medijskog cirkusa. Nažalost tu nije bio u pravu…

Ivica Račan i Dijana Pleština na Cetini kolovoz 2003

Slijed događaja je pokazao baš suprotno. Izbori su 2003. izbacili novog jakog lidera Ivu Sanadera kojem su se ti isti ranije spomenuti autoriteti kasnije mjesecima nekritički divili kada je npr. sve razlike u stranačkim programima poništio jednom gestom – „Hristos se rodi”, kao prvi hrvatski premijer na božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća.
U to vrijeme sam s Marijanom Grbešom, Vjekovom unukom, prvi put intezivnije raspravljao o spinu, liderima, personalizaciji i svemu onome što je studirala svugdje po svijetu i pod zadnje na London School of Economics (veliko hvala uvijek za famoznu knjigu Josepha Napolitana “The Election Game and How to Win It” koju sam rabljenu dobio na dar i u kojoj sve više manje piše, iako je napisana davne 1972.)  I nije mogla bolje odabrati – ako želiš nešto naučiti o modernim političkih komunikacijama, učiš od najboljih – a to su definitivno Britanci. Rezultat nije trebalo dugo čekati – magisterij sa svim počastima na temu personalizirane kampanje Mesić – Budiša 2000. godine, koji nažalost još nije poznat široj javnosti (osim članka iz Političke misli). Kasnije smo Marijanu pratili kroz komentiranje parlamentarnih i predsjedničkih izbora na televiziji i pisanim medijima i bilo je očigledno da su moderne političke komunikacije ono čime se već počela uspješno baviti u svojoj znanstvenoj karijeri. Naravno, nije moglo bez hrvatskog začina – ako si završio magisterij na jednom od najprestižnijih svjetskih sveučilišta, to ne znači da će ti ga navodno zbog međukoraka u prilagodbi bolonskom procesu nostificirati, pa joj nije preostalo ništa drugo nego da pod hitno doktorira.

I to se konačno jučer konačno dogodilo u Ljubljani – vjerujem da će europski doktorat “cum laude” koji do u detalje secira kako je personalnom, osobnom kampanjom Ivo Sanader pobijedio starog i novog lidera ljevice u Hrvata, uskoro biti hit među strukom i kandidatima na predstojećim lokalnim izborima. A Marijana će od danas bez ikakvog problema s nostrifikacijom i administracijom moći ponosno istaknuti ono teško zasluženo dr., koji naši političari tako često znaju zoupotrebljavati. I zato bi danas dida Vjeko, da je živ, bio najponosniji dida na svjetu!

Oznake: ,

Pročitajte i…

Kategorije
Pretraži blog po ključnim riječima
A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z 1 2 3