Festa sv. Vlaha – tradicija obitelji Macan

U Dubrovniku se svake godine tradicionalno održava Festa sv. Vlaha, počevši od blagdana Svijećnice (Kandelore) kada se festa službeno otvara do zatvaranja koje pada u prvu sljedeću nedjelju. Jedan od najprepoznatljivijih elemenata ove proslave su zasigurno Dubrovački trombunjeri čiji je član i naš Krešimir Macan. Ususret ovogodišnjoj 1040. manifestaciji po redu, donosimo vam zanimljiv članak Dubrovačkog lista o tradiciji obitelji Macan i njihovoj trombunjerskoj prošlosti, kao i program ovogodišnje Feste.

Tradicija obitelji Macan

Noseći prepoznatljivu odoru, a na ramenu  „puške” trombune čiji pucanj upozorava da se u Gradu događa nešto značajno, neizostavni su dio Feste. Biti trombunjer častan je i od­govoran zadatak, slažu se du­gogodišnji članovi Dubrovačkih trombunjera, braća Tomi­slav i Krešimir Macan, u čijoj se obitelji njeguje duga tradicija štovanja Fešte svetoga Vlaha, za što je najzaslužniji njihov dj­ed Antun, koji je dugo godina bio član Dubrovačkih trombunjera. On je aktivno održavao obiteljsku tradiciju štovanja Feste Svetoga Vlaha, koju su nastavili njegova djeca, a posebice sinovi Hrvoje i Marko te potom i njihova djeca, naši sugovornici.

“Dugi niz godina sam išao za barjakom, a 1994. godine ušao sam u Dubrovačke trombunjere. Krešo je u njima od 1989., dok je djed nakon Domovinskog rata zbog visokih godina prestao biti aktivni član. Rođaci, sinovi dunda Marka, također su nastavili tradiciju. Najstariji Antun još uvijek je trombunjer, a Maro i Ivo danas nose barjak Gospe od obrane. I brat pokojnog djeda Antuna, Tomislav, dugo godina je pratio Festu, vodio kronologiju i imao veliku zbirku fotografija Feste, koja je tijekom rata stradala. Ono što se sačuvalo objavila je Matica hrvatska pod nazivom “Vlasički zapisi Tomislava Macana””,  priča Tomislav Macan.

Njegov brat Krešimir koji je trombunjer još od 1989. godine, premda ga je životni put odveo u Zagreb, već punih deset godina uspijeva doći na Festu sv. Vlaha. I on rado pamti djeda Antuna s Dupca, u čijoj je pratnji, dok je bio dijete, išao na Feštu svetoga Vlaha. “Godine 1983./4. bio sam mu asistent, nosio sam mu trombun. To je za mene bila velika čast, posebno onda kada bi mi dozvolio da opalim iz trombuna”, ističe Krešimir. “Kad smo bili mlađi, velika je fešta bila kada bi ti stariji trombunjer dao da opališ iz trombuna. Naime, da bi postao trombunjer moraš napuniti 18 godina jer ipak je riječ o vatrenom i opasnom oružju” dodaje Tomislav. I jedan i drugi se slažu kako im je upravo zbog obiteljske tradicije, štovanje Svetoga Vla­ha, pa kasnije i priključenje Dubrovačkim trombunjerima, usađeno još od ranog djetinj­stva. “Kroz obitelj Festa postane dio vas. Kad ne bi slavili Svetoga Vlaha ne bi bili bogati duhom, a bogati smo upravo zato što smo iz Grada, što ga volimo i što s ponosom to možemo reći, jer nas naš grad obogaćuje svojom postojanošću, bitnošću, kulturnom i povijesnom tradicijom”, ističe Tomislav.

Okupljanje uz festu

A koliko je jaka ova obiteljska tradicija, dovoljno govori i činjenica da njihova sestra Katarina koja se udala i živi u Italiji, svake godine nastoji doći za Festu sv. Vlaha u Grad, a sam Krešimir koji živi i radi u Zagrebu, također je svake godine u Gradu za vrijeme Feste. Jedno je nedvojbeno, biti trombunjer izuzetna je čast i odgovornost. “Za svaku Festu dolazim u Grad. Ona je tradicija, posebnost Grada, kao što je i sama Himna Svetoga Vlaha. Stoga je biti trombunjer čast i odgovornost jer mi otvaramo i zatvaramo Festu”, nadovezuje se Krešimir, kojemu je Festa zapravo veza sa Gradom i prijateljima. “Znam da će me tad propuhat, znam i da ću se umorit, ali to je prije svega veliko zadovoljstvo. Festa svetoga Vlaha zapravo je moja veza s Gradom. Avionske karte rezerviram unaprijed da se ne bi slučajno dogodilo da ne stignem. Proslava Feste svetoga Vlaha gradi se od malih nogu, postaje dio tebe. Stoga mi nije problem naći vremena, sjesti u avion i doći, da zajedno s ostalim trombunjerima budem dio Feste svetoga Vlaha”,  ističe Krešimir Macan.

Priče o trombunima

Većina Dubrovačkih trombunjera danas ima svoje trombune, a pokojni djed naših sugovornika, Antun Macan, neke je i održavao:  “Trombune je izrađivao pokojni Vlaho Kovačić sa Osojnika. Njegov sin i dalje nastavlja tu tradiciju izrade trombuna i na Festi ima puno trombuna koje je izradila upravo njegova obitelj. U društvu imamo zalihu starih trombuna koji su lijevani tridesetih godina prošlog stoljeća”, naglašavaju braća Macan. Ističu kako su Dubrovački trombunjeri vrlo živa udruga koja ih obogaćuje. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da su Dubrovački trombunjeri dio Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske te Povijesnih postrojbi Europe još od 2005. “Vrlo smo životna udruga, živimo s Festom, a taj se duh osjeća i kad pođemo na gostovanja po Hrvatskoj ili pak izvan Hrvatske, a posebno na vojno hodočašće u Lourdes, gdje idemo svake godine. Tamo smo jedne godine imali posebnu čast jer smo bili postrojba koja je vodila i usmjeravala glavni protokol procesije, dakle čuvali smo kip Gospe Lourdske i bili na čelu procesije. To je nešto što vam ostaje u pamćenju cijelog života”,  zaključuju braća Tomislav i Krešimir Macan.

Tko nam stiže u goste

Društvo dubrovačkih trombunjera danas čini 55 aktivnih članova te nekoliko umirovljenih i potpomažućih. Društvo ima Statut te tijela društva koje obnašaju predsjednik Antun Knego, zapovjednik Stjepan Masle i tajnik Ivan Grbić, a tu su izvršni odbor i stegovna komisija radi donošenja bitnih odluka društva. Trombunjeri imaju godišnje oko 25 nastupa i od toga 15 u gradu i 10-ak izvan grada gdje odlazimo na fešte u pojedine gradove ili na hodočašća. Obvezno je gostovanje u Kostelu i Požegi s kojim društvima imamo prijateljske odnose te i oni dolaze k nama na Festu sv. Vlaha, što je već postala tradicija. Ove godine na Festu, pored Keglevićeve straže iz Kostela i Požeške gradske straže, dolaze i povijesne postrojbe Hrvatski sokol iz Vinkovaca te jedina ženska povijesna postrojba u Europi Križevačka djevojačka straža, koje će zasigurno uljepšati procesiju ove godine. Bit će tu i povijesna postrojba iz Poljske s kojima će doći i dopredsjednih povijesnih postrojbi Europe.

Lumbardanje

“Trombunjeri imaju posebnu funkciju jer lumbardalo se i za svadbe, krstitke, svece i proslave. Lumbardanje obilježava Festu svetoga Vlaha kao jutarnja budnica, kada se plotunom najavi njen početak, a uvečer pozdravnim plotunom, nakon poklona barjaka i završetak toga dana. Na Kandeloru (tijekom otvaranja Feste) puca se na Velikom mulu dok odzvanjaju zvuči Feste sv. Vlaha, a na dan Sv. Vlaha od Gorice trombunjeri predvode procesiju iz Starog grada do Gorice i natrag te na kraju pucaju za festanjule, opet na mulu”, naglašava Tomislav i ističe kako su trobunjeri, osim zvučne kulise Feste, sa svojim odorama koje je osmislio Marin Gozze 1997. i njena vizualna kulisa te svojom pojavom i bukom daju svojevrstan šarm Festi.

U njihovoj obitelji posebno se čuva svileno zlatno odijelo, koje su braća nosila na davnim Festama svetoga Vlaha. “Ta je zlatna roba pukom srećom došla u obitelj Macan. Bila je namijenjena Rudolfu, sinu cara Franja Josipa kojeg su pronašli mrtvog na austrijs­kom dvoru pa je ta roba ostala na dubrovačkom području. Na javnoj dražbi kupila ju je obitelj Bašić, a u drugoj polovini 20. stoljeća moj je djed Antun, ina­če vrsni klesar i marangun, obi­telji Bašić izgradio nadgrobni i grobni spomenik i kao nakna­du su mu poklonili tu zlatnu ro­bu”, prisjećaju se braća Macan. Tomislav je zlatno odijelo no­sio davne 1989. godine, a Kre­šimir 2005: “Te 2005. godine Krešimir je nosio zlatno odijelo, ja sam bio u trombunjerima, a sestra Ka­tarina u župskoj nošnji”, dodaje Tomislav kako je mama bila presretna što na takav način proživljava festu. Treba spomenuti kako je obitelj Macan tek jedna od bro­jnih dubrovačkih obitelji u ko­jima se naraštajima njeguje slavljenje Svetoga Vlaha. Tako su mnoge naraštaje Dubrova­čkih trombunjera, osim obitelji Macan dale i obitelji Knego, Kristović, Tošić, Bilić, Masle, Mitrović, Milat, Gleđ, Gverović, Muhoberac te brojne druge.

Barjaktari

Parčevu festu  u gradu bilo bi nemoguće zamisliti bez barjaka gradskih i okolnih bratovština. Običaj njihova klanjanja seže u daleku prošlost, same početke proslave svetog Vlaha. Barjaci se susreću dan prije blagdana, na Kandeloru, kada poslijepodne barjak sv. Vlaha okuplja gradske barjake, njih sedamnaest, ispred parčeve Crkve. Sutradan već rano ujutro gradski barjaci kreću ispred Crkve sv. Vlaha na Ploče dočekati barjake s istočne strane te s njima idu na Pile pričekati barjake sa zapadne strane. Zajedno ulaze u Grad pokloniti se Svečevoj crkvi i sudjelovati u procesiji. Gradski barjaci se ponovno opet okupljaju u prvu nedjelju po blagdanu i ujutro iz grada kreću prema Gorici sv. Vlaha, kupeći uz put barjake župa Sveti Andrija, Sveti Petar, Sveti Križ i Gospe od milosrđa, odakle se nakon mise ponovno vraćaju ispred Crkve sv. Vlaha i tako obilježavaju kraj Feste. Danas u glavnoj procesiji sudjeluje oko 150 barjaka. Nekad ih je bilo manje, nekad više. Časna je to dužnost koja se uglavnom u obitelji prenosi generacijama. Iako je ovo običaj iz davnina uvijek ima mladih koji nastavljaju tradiciju. Izvijanje barjaka uči se s godinama, u početku je teže, no kasnije se stekne vještina. Ima nekih barjaka koji su toliko teški i veliki da ih je nemoguće izvijati. Iako sami barjaktari, kao i građani, vole izvijanje, bit je da barjaci uđu u Crkvu, poklone se parcu i tako izraze štovanje, kako su to radili naši preci stoljećima prije.

Oznake: , , ,

Pročitajte i…

Kategorije
Pretraži blog po ključnim riječima
A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z 1 2 3