ENG
Sveti Vlaho u Dubrovniku – dan koji dohodi jednom nami na godište
Ljudima izvan Dubrovnika teško je dočarati atmosferu feste sv. Vlaha koja se ove godine obilježava po 1039. put (Program feste sv. Vlaha i dana grada Dubrovnika), ali sam našao jedan odličan tekst koji možda kroz neke epizode, tri lika iz proslave, lijepo ilustrira barem dio atmosfere. Već godinama i sam sam dio te tradicije kao član Dubrovačkih trombunjera, kojima se Manjgura ove godine pojavila i kao sponzor na očuvanju baštine (Trombunjeri dobili nove odore – Donacija Manjgure, Zračne luke Dubrovnik i Razvoj Golfa). Danas je na Kandeloru (Svjećnicu) svečano otvorena Festa sv. Vlaha, a dio atmosfere pogledajte u fotogaleriji s otvaranja. U nastavku donosimo tekst iz Dubrovačkog vjesnika u susret festi sv. Vlaha:
Parčevu snagu Dubrovnik je uzeo sebi u nasljedstvo
Kristina Filičić
Pred festu dubrovačkog parca ugostili smo „Na taraci“ rektora Crkve svetog Vlaha don Tomu Lučića, trombunjera Antuna Knega i barjaktara Grada Dubrovnika Iva Marčinka
Predstoji nam 1039. Festa svetog Vlaha. Festanjuli su proglas odaslali u sve dijelove Dubrovačke biskupije. Intenzivne su pripreme za festu.
Don Toma Lučić: Festanjuli i mi kao bratovština već od listopada imamo redovito sastanke ponedjeljkom. Od tada se pomalo izdaleka pripremamo za festu. U tom prvom dijelu važno nam je pronaći i izabrati nove festanjule, a onda se treba pobrinuti da festanjuli odrade svoj dio posla – sastave proglas, skupa sa mnom naprave crkveni program i onda proglase odnesu po župama i to počevši od kraja Konavala do Stona, a drugo se šalje poštom ili brodom po otocima. Redovito, i to je pravilo, trodnevlje za svetog Vlaha održavaju redovnici koji imaju samostane u zidinama Grada – dominikanci, franjevci i isusovci. Na redu su isusovci, odabran je otac Mirko Nikolić. Dužnost je biskupa sada apostolskog upravitelja Dubrovačke biskupije pronaći predvoditelja glavne feste i mise ispred Katedrale. Ove godine to je splitski nadbiskup Marin Barišić. Kad su te glavne stvari dogovorene, ono drugo usporedo se odrađuje i čeka se festa.
Antun Knego: Sudjelujem u sastancima biranja festanjula jer bio sam i festanjul pa je za mene ovo dupla festa. Za mene je festa od djetinjstva poseban događaj. Dugo godina bio sam najmlađi barjaktar, bio sam i najbolji barjaktar pa sam onda prešo u trombunjere gdje mi je bio i otac. Dva su mi sina danas u trombunjerima. Trombunjeri predvode festu, oni su vazda na čelu procesije. Otvaramo festu na Kandeloru, zatvaramo kad se vratimo s Gorice. Imamo svake godine goste, po četiri postrojbe iz Hrvatske, osim Požege i Kostela, s kojima smo pobratimi jer smo s njima učlanjeni u Povijesne postrojbe Hrvatske vojske. Članovi smo i povijesnih postrojba Europe. Imam čast da sam ove godine u Poljskoj od strane povijesnih postrojbi Europe imenovan vitezom i dobio orden viteza. Mislim da sam u povijesti Grada jedini trombunjer koji ima taj čin.
Ivo Marčinko: Zastava svetog Vlaha stoji u uredu gradonačelnika i moram je preuzeti dva dana prije Kandelore i pripremiti se. Prisutan sam i na večeri u Revelinu na Kandeloru, gdje gradonačelnik prima svoje goste. Sa zastavom idem od stola do stola i pozdravljam puk. Barjaktari činu festu. Već 21 godinu nosim barjak Grada Dubrovnika. Još dvije godine i mirovina, treba tražiti zamjenu. Moj barjak nije tako lak. Kad su određivali dimenzije barjaka, nisu to radili prema čovjeku nego da bude što veći. Štap je dug šest metara. Kad nosim barjak pa poslije negdje sjednem, dogodi mi se da ne mogu rukama ništa uzeti dok se ne smire.
Ovo je prva festa parcu u čast nakon što je prošle godine festa uvrštena u UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine čovječanstva.
Don Toma Lučić: To je prilika da se pokaže svijetu koji dolazi izdaljega da ta festa nije samo dubrovačka nego hrvatska ali i cijelog svijeta. Dvije su povelje u Crkvi svetog Vlaha. Jednu sam stavio na dno crkve pored Lazanićeva kipa svetog Vlaha pred kojim se pale svijeće. Najupadljiviji je i stranci koji uđu u crkvu lako ga uoče. Tako će moći pročitati što je zapravo festa. Druga je u sakristiji. Ne znam iz kojeg kraja svijeta ovih godina nije naišla skupina hodočasnika ili turista, a koja se nije svratila u crkvu i tražila da im se održi misa. Dođu u sakristiju dogovoriti se, a onda vide povelju. Time proširujemo i kult svetoga Vlaha, a i zasluge ovoga grada i naroda koji je podigao festu na taj nivo da je postala međunarodna vrijednost.
Antun Knego: Sretneš čovjeka u Americi i pitaš ga gdje ide, a on kaže – u Grad. Ne spominje da ide u Dubrovnik jer je jedan grad u svijetu koji nosi ime Grad. Tako je i za Festu svetog Vlaha. Ne treba o svetom Vlahu puno govoriti. Učinio je sve za ovaj grad i gledamo mu se odužiti koliko možemo.
Ivo Marčinko: UNESCO nas je priznao i to je u redu, ali zaboravljamo da je za vrijeme Domovinskog rata stajala UNESCO-va zastava na tvrđavi Minčeta pa je ovi nisu priznali. Treba pitati gdje su onda bili. Nama je drago što su festu priznali, ali zašto to tada nisu prepoznali?
Zašto Festa svetog Vlaha ima toliki utjecaj na Dubrovčane? I ne samo njih jer u procesiji sudjeluju i vjernici iz ostalih krajeva Hrvatske ali i drugih zemalja.
Don Toma Lučić: Dobrota, veličina čovjeka, pogotovo ako je on još i svetac, privlači ljude. Dubrovčani su uzeli dobrog i plemenitog sveca i štuju ga 1039. put. Čini mi se da je veličina te feste, zato jest proglašena baštinom čovječanstva, neprekidno trajanje. To je nešto što je narod prihvatio i upio u svoju dušu i zapravo se tisuću godina ništa bitno nije mijenjalo u toj proslavi. To dugo trajanje zapravo je vrijednost feste. Dodaju se detalji, ali ništa se ne gubi od onoga bitnoga da se slavi čovjeka koji je svojim životom posvjedočio da je ljubav, plemenitost, čovjekoljubivost iznad svega na ovome svijetu. Zato ova festa privlači sve više ljudi, hodočasnika, da vide kako to u Dubrovniku slave svoga parca.
Antun Knego: Kad idemo na vojno hodočašće u Lourdes, kad vide sliku svetog Vlaha na našem barjaku, tamo je to pojam. Po njihovom protokolu, obično se oblačimo tri puta u dva dana. Jednom nas je Francuz pet puta oblačio, skoro nas rasparaju od potezanja da se slikaju s nama, to ne možete vjerovati. U Poljskoj kad sam proglašen vitezom, kardinal je govorio misu pa prozivao, a bilo nas je devet – iz Njemačke, Danske… Kad su prozivali Antun Knego, Dubrovnik, Hrvatska, došao sam tamo, dali su mi povelju, a kardinal govori – živio sveti Vlaho! Počeo sam plakati od emocija.
Ivo Marčinko: Ljudi poštuju svetog Vlaha. I u Americi. Meni brat živi u Rijeci, u Zagrebu, na svim mjestima gdje ima Dubrovčana, oni se skupljaju i slave svetog Vlaha. I što reći – neka živi sveti Vlaho!
Mijenjaju li godine ponešto u običajima oko i za vrijeme feste?
Don Toma Lučić: Bitno se nije promijenilo. Otkad smo pod UNESCO-vom zaštitom, ništa bitno i ne smijemo mijenjati. Jer festa, ovakva kakva jest, zaštićena je, a detalji oko feste koji nisu tako bitni mogu se mijenjati. Ove godine bit će 70. godišnjica da je festu predvodio sada blaženi, a onda zagrebački kardinal Alojzije Stepinac. Fascinira me, te 1941. Dubrovnik nije imo biskupa i onda su katedralni župnik i kaptol pozvali kardinala Stepinca da dođe predvodit festu. Imamo fotografiju gdje on Stradunom nosi relikviju glave svetog Vlaha, a sada se u toj istoj procesiji nose relikvije blaženog kardinala Stepinca. To je čudo svetoga Vlaha.
Antun Knego: Kad sam bio dijete, uzimo sam barjak u Duhu Svetomu u Komolcu, nije bilo mosta pa bi išo skroz oko izvora do samostana. Bila bi misa ujutro u šest ura i onda pješke sve do Grada. Cijeli dan po gradu i onda opet, kud smo ujutro došli, tuda bi se uvečer vratili da bi nas časne u samostanu u Rožatu tratale večerom, šporkim makarulima. To je bila tradicija i nije nam bilo teško. A danas je nekima teško kad dođu autobusom u Batahovinu. Bio sam među najmlađim barjaktarima, nisam imo 18 godina. Mnoge sam naučio kako se povija. Kad povijaš, barjak mora ići ravno i moraš u ruci okretat lancu, ono na čemu barjak stoji, da se barjak ne zavija. U mene je vazda išo ravno, a onda kad ga malo brže kresneš, a on zatreperi pa pucketa. I u odori trombunjera sam povijo barjak Duha Svetoga. Vazda sam se poklanjo Biskupskoj palači. Pa mi je jednom biskup Puljić reko – zašto se tu klanjaš, ja sam u Gospinu polju. Reko sam mu, kad sam počeo ođe hodit, ja sam biskupa tu našo i ođe mu se poklanjo i zato se morate vratit u Grad. Da sutra povijam barjak, opet bi se poklonio Biskupovoj palači pa tek onda biskupima. Ne smijemo ništa ispuštat. Prije se pucalo s Minčete, ali je nekome palo na pamet da se ne puca od tamo, da se ne oštete zidine.
Ivo Marčinko: U mladosti se vazda išlo na festu. Tri godine sam nosio barjak svetog Vlaha od Dubrovačke Republike koji je pohranjen u Kneževu dvoru. Taj barjak ima na sebi rubine. Poslije se napravila zastava Grada Dubrovnika s likom svetog Vlaha. Prije bi gradonačelnik stajo na svom balkonu i barjaktar koji je bio od Grada Dubrovnika njega je pozdravljo, a ne ko sad kad gradonačelnik ide s gostima u procesiji. Prvi sam u Gradu podigo hrvatski barjak, bilo je to veliko uzbuđenje.
Što vam znači festa i koji biste njen dio posebno izdvojili?
Don Toma Lučić: Kad je festa, meni je najveći posao grličanje, ali to su i najljepši doživljaji. Posebno mi je drago vidjet roditelje s malom djecom, na ramenu, u naručju. Prošle godine jedan je otac došao s troje svoje djece – jedno za vratom, po jedno u svakoj ruci. I ti mali se dolaze grličat, gledaju u onu svijeću, gledaju u oltar začuđeno. To mi je najljepša slika, najljepša uspomena. I ona masa svijeta koja se dolazi grličat pa i to nešto govori, potvrđuje što znači blagoslov svetog Vlaha tim ljudima. Ljudi koji dođu s kraja svijeta, a ima crnih, kosih očiju, vide grličanje i dolaze i oni. Svaki put kad vidim te ljude sa strane, na domaće smo navikli jer svatko će od njih doći, oni me iznova fasciniraju jer su oni fascinirani tim što se događa u Gradu. To mi daje snagu. Kad vidiš te ljude koji čekaju pola sata u redu za grličanje, onda mi ništa ne znači stajat tamo i 24 sata ako treba i grličat.
Antun Knego: Ne znam kojim riječima opisat što mi znači festa i koliko je nosim u srcu. Za mene je najljepši događaj to grličanje, ali procesija – to je meni najljepši i najdraži dio.
Ivo Marčinko: Procesija kroz Grad. Ljudi onda gledaju pa kunduruju, vidi ovoga, vidi onoga. To je tako u nas u Gradu, bez toga ne bi išlo. Grličanje svakako i objed doma kad se skupi cijela obitelj. Festa je, cijela je familija na okupu. Iako objed malo i traje jer u tri sata već treba bit na pozdravu biskupa s barjacima. Posebno veličanstven je čin puštanja golubica dok svira himna svetog Vlaha.
Sajam, baloni, čini se, neizostavan su dio šušura feste.
Don Toma Lučić: Lijepo je narod razveseliti i takvim stvarima, samo treba bdjet nad tim da se u onaj bitni dio proslave, misa i procesija, te sporedne stvari, stvari koje nemaju neku vrijednost ne uklope, ne unesu u taj svečani dio. Dobro je što ljudi mogu poslije feste poć u Gospino polje. Djecu vesele igračke, odrasli nađu nešto što njima pripada i to spada u nekakav narodni folklor. Neka i toga bude. U Lazaretima je lijepo, samo da se kič ne pojavljuje u procesiji. Pa se na TV-u na snimci vidi da se usred procesije vijori tisuće balona. To je stvarno kič koji kvari onu sakralnost svega toga što se događa.
Antun Knego: Balune ne mogu nikako vidjet. Dođe mi ispalit iz trombuna pa da odlete svi u zrak, ali to ne mogu učinit. Kako idem na čelu trombunjera, moram micat i njega i balone da možemo proć. I onda on meni kaže da je on platio da tu stoji. Dolazi dosta obitelji s malom djecom. Kako će roditelj ne kupit djetetu balon? Onda pođu u procesiju za barjakom svog bratstva i vidiš iza barjaka ide međed ili kučak ili riba. Ja to ne mogu nikako progutat. Kad idu barjaci u Grad i dok je procesija, nek’ stoje na velikom mulu, a poslije nek’ donesu svoje balune
Ivo Marčinko: Čovjeku koji je imo snop tih baluna i smeto da prođemo, jedan je barjaktar jedne godine na Pilama zgrabio sve to i maknuo. Raščistio je put. Sve to spada u neku festu pa neka bude i toga, ali na primjerenim mjestima. Ne tamo gdje smeta festi, gdje prolazi procesija.
OKVIR:
Don Toma Lučić: Sloboda duha
Od 971. po onoj legendi kad se sveti Vlaho ukazao katedralnom župniku Stojku i upozorio ga da pozove gradsku upravu da je opasnost pred Gradom, uzeli su ga za svog patrona, zaštitnika. Od tada se prvi put od 972. slavi svetkovina svetog Vlaha. Rimski upravitelj Agrikola koji je bio u tom dijelu Male Azije u ime rimskog cara pozvao je svetog Vlaha na odgovornost, zašto on propagira vjeru, a ne sluša ono što car želi jer car je u Rimu ujedno bio i bog. Vlaho mu je odgovorio: Ti, upravitelju, imaš moje tijelo u svojoj ruci, ali moj je duh slobodan. Nešto od te Vlahove snage i slobode Dubrovnik je uzeo sebi u trajno nasljedstvo. Možemo biti ugroženi sa svih strana kao što je Dubrovnik bio opkoljen svim i svačim kroz svoju povijest, ali je u dušama ljudi uvijek ostao taj osjećaj, dojam, ti možeš moj grad opkolit, ti možeš držat moje tijelo u svojim rukama, ali je moj duh slobodan. To je bitno nasljedstvo Dubrovnika, ta sloboda od slobode duha svetoga Vlaha.
OKVIR 1:
Antun Knego: Festa je bila i smotra oružja
Za vrijeme kneza, festa je ujedno bila i smotra oružja. Svi muškarci koji su bili sposobni nosit oružje, bili su u procesiji tako da knez zna u slučaju rata s čim raspolaže. Tako da nisu samo trombuni pucali po gradu, nego su mužari s prozora pucali kuburama, takozvanim pistolama, tako da se znalo s čime se sve može branit. Trombunjeri se spominju 1417. godine, znači to je već šest stoljeća. Prije smo se zvali lumbardijeri svetog Vlaha, na starim trombunima još stoje inicijali s brojevima. Jer imućni stari Dubrovčani naručili su 50 trombuna za crkvu, 50 za sebe. Ima još nekoliko takvih. Saliveni su u Vinkovcima 1929. godine i njima je 80 godina. Trombunjera je danas 54, nemamo nego 45 odora, nitko više ne šije pa je problem naći onakvu čoju. Niko nas ne financira, mi to sami kupimo. Svaki trombunjer mora imat svoj trombun.
OKVIR 2:
Ivo Marčinko: Kad zapuhne, jedriš po Stradunu
Bude oko 125, nekad 135 barjaka u procesiji, zavisi i o vremenu. Recimo, Lastovci ne mogu doć kad je nevrijeme. Lijepo je kad ujutro dočekujemo na Pločama Župljane, Konavljane pa na Pilama ove s druge bande. Tamo nas časne počaste s malo smokava i rakije, to je običaj. Onda počinje izvijanje barjaka i prava festa. A bilo je i nezgoda. Kad sam išo na Goricu, zapuho je reful i počeo nosit i mene i barjak, zamalo nisam strado. Kad otvorite barjak na Stradunu, ako ima vjetra, jedrite, ne možete vi njega držat, nije to tako lako. Sjećam se jednom i pokojni Srećko Kljunak skočio je i u dvojicu smo ga zaustavili.
Originalan članak je objavljen 3. veljače 2011.
Oznake: Dubrovački trombunjeri, Festa sv. VlahaPročitajte i…
