ENG
Fran Kušeta – kako jedan srednjoškolac može pokrenuti Hrvatsku (za razliku od nekih)
Drugi put u relativno kratkom vremenu, javnost se našla iznenađena učinkom Interneta na Hrvate. Još su svježa sjećanja na prosvjed maturanata koji je bio u potpunosti organiziran putem Interneta, preciznije socijalnih mreža, a u utorak se dogodila ista priča.
Da se najprije prisjetimo prosvjeda kojim su srednjoškolci natjerali ministra Primorca na promjenu odluke o državnoj maturi. U travnju ove godine internetskim forumima, blogovima i na Facebooku počeo je kružiti mail koji poziva sve srednjoškolce na prosvjed, a uskoro su i osnovane grupe s istim ciljem. Mail se uskoro proširio među učenicima svih većih gradova u Hrvatskoj. Mladi se okupljaju i prosljeđuju mail dalje dogovarajući detalje.
23. travnja, Jutarnji list objavljuje članak nazvan „Nećemo maturu!“, te tako planirani prosvjed prvi put biva najavljen u medijima te se ozbiljnije počinje obraćati pozornost na mogućnost masovnog izlaska na ulice.
U tekstu objavljenom u Jutarnjem listu, među ostalim stoji: “Stručnjaci upozoravaju da se nezadovoljstvo koje na taj način izriču mladi treba shvatiti vrlo ozbiljno, kao i njihove prijetnje da bi zbog mature mogli masovno izaći na ulice.“
28. travnja započeo je prosvjed učenika. Dragan Primorac, ministar znanosti i obrazovanja koji je do tog dana odbijao svaku mogućnost odgode provođenja državne mature, promijenio je odluku.
Medije su preplavili naslovi o padu mature, a ministar Primorac uz podršku premijera Sanadera je odlučio da se državna matura odgodi za godinu dana. O rezultatima i organizaciji prosvjeda 30. travnja izlazi članak u Jutarnjem listu „Internetska generacija ne treba vođa da bi se organizirala“.
Sada, pola godine kasnije, na Cvjetnom trgu, građani su se ponovno okupili na sličan način, ovaj put u mirnom prosvjedu protiv vala nasilja koje je kulminiralo ubojstvom Ivane Hodak. Prosvjed nije imao za cilj rušenje vlade, niti smjene ili bilo kakve političke poruke, već su građani dobili priliku pokazati da ipak nisu samo pasivni konzumenti političkih igara. Bez obzira na relativno skromne brojke, uspjeh sam po sebi je činjenica da su se skupovi ipak dogodili, spontano i dostojanstveno, bez stvarnog (osim virtualnog) organizatora – što je i glavna razlika u odnosu na studentske prosvjede – koji su imali jasno profilirane vođe. Činjenica je da se ništa u životu ne događa samo od sebe, pa je, ako se gleda iz tog kuta, cijeli događaj nadmašio očekivanja. To što medijima nije dao dovoljno mesa – nije njima niti bio namijenjen:-) Iako su prihvaćanjem priče, puno pomogli da se i dogodi – iako to uvijek nije nužno , kao što smo vidjeli kod srednjoškolaca.
Cijela priča je prvo krenula komentarom na forumu, a onda su se gotovo trenutačno počele osnivati grupe na Facebooku koje pozivaju na prosvjed – prva ona koju je pokrenuo Fran Kušeta, 15-godišnjak i koja do danas ima preko 13.000 članova. I zaista, 24 sata kasnije, na zagrebačkom Cvjetnom trgu, ali i u drugim gradovima, okupile su se stotine građana i zapalili svijeće kako bi tako iskazali zabrinutost stanjem u državi.
Jedan srednjoškolac je u svojem pozivu rekao više istine nego svi političari zajedno ovih dana – Istina će vas osloboditi – a ona dolazi iz dječjih usta!
A tko su ti Hrvati koji „surfaju“ i reagiraju na mailove kojima se pozivaju na akciju?
Rezultati dvaju istraživanja profilirali su općenito korisnike Interneta u Hrvatskoj. Prema podacima istraživanja gemiusAudience koji su generirani sa preko 80-hrvatskih web siteova, u svibnju je zabilježeno 971.778 hrvatskih korisnika Interneta, među kojima je najviše onih u dobi od 15. do 34. godine, a on činie 63% svih hrvatskih internet korisnika. Ako vas zanima što najčešće prate pogledajte top listu hrvatskih Internet odredišta za kolovoz.
Istraživanje GfK iz kolovoza pokazuje da premda oko 50% građana (starijih od 15 godina) u Hrvatskoj ima osiguran pristup Internetu, stvarno korištenje vrlo slabo napreduje.
U odnosu na prošlu godinu porast korisnika je tek oko neznatnih 1%, te je sada razina korištenja Interneta u Hrvatskoj na 39%, čim se baš i ne možemo ponositi. To je istodobno dokaz da je famozna orijentacija na e-Hrvatsku također jedna od brojnih floskula Sanaderove vlade, jer je rast u proteklih pet godina više evolucija, nego revolucija. Uz dostignuti stupanj općeg standarda tu je svakako vrlo bitna i razina obrazovanja, opća informatička pismenost, ali i određena razina poznavanja stranog jezika. Ako uzmete u obzir da svi oni koji ne mogu dobiti MaxADSL ili bilo kakav brzi DSL, a ti su pretežito izvan velikih urbanih cjelina, kao opciju imaj spor i užasno skup dial-up jasno je zašto sve ide tako sporo. Oni su ionako siromašniji od gradskog stanovništva, a Internet bi trebali plaćati skuplje od građana. Ne ide! Za sada smo čak ispod prosjeka za Europu koji je na razini 47% korisnika, kažu u GfK!
Pa kako smo onda premostili tu razliku između istraživanja koji pokazuju da smo društvo koje još nije u potpunosti prihvatilo sve mogućnosti Interneta do prosvjeda bez organizatora?
Činjenica je da broj korisnika Interneta raste sporo, ali je zato među njima, sve više onih koji se registriraju na razne social network siteove – društvene mreže, poput Facebooka, MySpacea, Linkedina ili Second Lifea. Taj broj raste svakodnevno puno brže od bilo koje aktivnosti na mreži, a scenarij koji se odigrao 7. listopada samo je to potvrdio, ponovivši scenarij srednjoškolskih prosvjeda.
Isto tako, pokazalo se da je na prosvjedima, iako se „internetskom generacijom“ uvjetno rečeno smatra mlađa populacija, bilo građana svih godina, čemu su doprinjeli i medijski pozivi, no činjenica je da se sve više starijih priključuje upravo na društvene mreže. I ne zaboravimo, jedna od najčešćih aktivnosti na mreži u Hrvatskoj, upravo je čitanje vijesti (budući da su novine preskupe), izgleda da smo tu prvaci, pa i u europskim razmjerima.
Kronološki gledano, 6. listopada, oko podneva, objavljena je vijest da je ubijena Ivana Hodak, kći odvjetnika Zvonimira Hodaka. Nekoliko sati kasnije osnovana je grupa na Facebooku “Miran prosvjed povodom mafijaških ubojstava” koja je u 24 sata narasla na preko 8.000 članova, da bi danas okupila preko 13.000 članova. Osnovano je još nekoliko grupa s istim ciljem (npr. „Mirni prosvjed za sigurniji Zagreb i Hrvatsku“), te su dogovoreni vrijeme i datum, 7. listopada u 18 sati – Cvjetni trg u Zagrebu, Riva u Splitu, riječki Korzo te osječki Glavni trg.
Poziv na prosvjed među korisnicima Facebooka se proširio munjevito, prihvatili su ga mediji, a rezultati? Iako grupe broje mnogo više članova nego li ih je bilo prisutnih na ulicama gradova, ovaj je prosvjed bio uspješan. Bila sam na Cvjetnom i bila sam ponosna da sam dio cijele priče. Jer sam dobila priliku da se čuje i moj glas. Tiho, no takvi su protesti najglasniji. Uzme li se u obzir činjenica da je organiziran u 24 sata, da nije postojao stvaran organizator koji je sve koordinirao, a da su se ipak brojni točno u 18 sati pojavili na predviđenim lokacijama i palili svijeće. To ste trebali doživjeti, nekoliko minuta prije šest napetost je bila velika u zraku, iako se činilo da nikoga neće biti. I tada odjednom, točno u šest, došli su sa svih strana i počeli paliti svijeće. Meni brojke nisu bitne, bitan je taj osjećaj kojeg ne mogu prenijeti fotografije niti televizijski izvještaji. Internet se definitivno još jednom pokazao kao učinkovito i ekspresno mjesto komuniciranja i organiziranja. Poruka je prenesena, a ljudi su bez obzira na osjećaj bespomoćnosti i straha, dobili priliku reći “Dosta”. Tiho i dostojanstveno, borili su se za pravo da slobodno i sigurno kreću ulicama svojih gradova.
Bilo kako bilo, sigurno je da su davno prošla vremena u kojima je za ovakve događaje trebalo mnogo organizacije, vremena, ljudi i novaca. Danas je dovoljno poslati iskren mail koji će kanalizirati ljutnju i nezadovoljstvo građana kojima će se dati prilika da dokažu i da njihov glas nešto vrijedi. Da ga treba slušati i između izbora, ne samo tijekom izbornih kampanja. Da općenito nismo mali i nebitni, jer svi znamo zapjevati “kad se male ruke slože, sve se može, sve se može” zar ne? Te male ruke danas imaju vrlo učinkovit kanal za komunikaciju kojim istomišljenike nalaze lakše nego ikad prije. A ovom trenutku samo u hrvatskoj mreži Facebooka ih je negdje oko 200.000 – skoro prosječan broj glasača jedne hrvatske izborne jedinice:-) – da su u Saboru imali bi između 7 i 14 mandata:-)
Pročitajte i…
