ENG
Može li hrvatski turizam 365 bez komunikacijske strategije?
Negdje uz more u malom turističkom mjestu sjede dvojica poduzetnika; prvi vlasnik agencije za outdoor aktivnosti, drugi vlasnik ribljeg restorana s 20 zaposlenih. Vrijeme zbivanja 15. rujna.
“I jel ima šta turista za te tvoje utrke i penjanja po stijenama”, pita ugostitelj svog kolegu koji se zahvaljujući vođenju gostiju po okolnim brdima i biciklističkim stazama može pohvaliti besprijekornom krvnom slikom i zavidnom figurom.
“Ma eto, još drugi tjedan imam zadnju grupu i to je to, sve tamo sve do proljeća. Nije da oni ne bi došli i po zimi jer vole ti oni hodat i kad zapuše bura i stisne hladnoća, al nemaju tu kod nas u selu ništa za pojest, a bogme ni vidit van sezone. Eto, pa i ti zatvaraš za par dana”.
“Eh, radio bi ja i zimi al ne mogu ti ja živjet od tih tvojih par biciklista i penjača”, odgovara mu restorater koji je čak pokušao raditi dulje od 4 mjeseca u godini no kada je podvukao crtu i zbrojio troškove osoblja, nabave, održavanja i svih državnih fiskalnih i parafiskalnih nameta, nije bilo nikakve računice obzirom na ostvarene prihode.
Tko je taj iz ove priče koji bi trebao riskirati i krenuti prvi, možda i na vlastitu štetu dok selo u kojem obojica žive i rade ne stvori veću prepoznatljivost i dovuče više gostiju? Tko je od njih dvojice kokoš ili jaje?
Tu je dilemu pokušao razjasniti Christhoper Hinteregger, turistički stručnjak s dugogodišnjim iskustvom čija je austrijska tvrtka dosad implementirala više od 50 turističkih projekata u 20-ak svjetskih zemalja. Hinteregger je na nedavno održanoj konferenciji “Može li hrvatski turizam 365” imao zanimljivu prezentaciju “Chicken or egg dilemma” iz koje smo doznali da Hrvatska nije osamljena u svom problemu sezonalnosti, ali dok su neke zemlje poput Slovenije, Mađarske i Austrije ipak uspjele postići balans barem u nekim tipovima turizma (poput city break i wellness destinacija koje podjednako rade ljeti i zimi) mi muku mučimo sa čak 86% ukupno ostvarenih noćenja u srpnju i kolovozu.
Turizam je vrlo kompleksna industrija koja horizontalno i vertikalno povezuje mnoge druge aktere, od malih ugostitelja, velikih hotelijera, OPG-ova, nautičara, proizvođača, kulturnjaka, putničkih agencija, autobusera, avioprijevoznika, marketingaša, lokalnih turističkih zajednica, HTZ-a, ministarstava… Ključno pitanje je komuniciraju li svi oni oko zajedničke ideje ili pak svatko ide svojim putem? Poznaju li komunikacijske alate u današnjoj digitalnoj revoluciji i uspijevaju li ih iskoristiti za kvalitetno prenošenje svojih poruka? Imaju li svi za isti cilj produljene sezone ili je to samo pusta želja kontinentalaca koji čine tek 2% sveukupnog domaćeg turizma i u vršnim mjesecima ne mogu zaraditi ni približno dovoljno da prežive 365 dana?
No kada i svladamo sve tajne komunikacije kako bi mogli prezentirati sebe i svoju uslugu (nebitno je odrađujemo li to unutar svojeg tima ili angažiramo vanjske stručnjake) tek smo na pola puta jer je za cjelogodišnji turizam potreban netko tko povezuje sve stakeholdere i koordinira ih oko ‘one-voice’ ideje što je svrha regionalnih i destinacijskih menadžment organizacija. Za to nam prije svega treba novi Zakon o turističkim zajednicama za koji je do 18. listopada otvoreno javno savjetovanje nakon čega se tek može očekivati njegovo donošenje. Jer bez reformske regulative, učinkovitih akcijskih planova i komunikacijskih strategija prema svim ciljnim javnostima, nejasno je što je čija odgovornost za temeljne zadaće pa je za očekivati da će se naš turizam još neko vrijeme stihijski razvijati najviše zahvaljujući suncu i moru dok će brojne druge prilike Lijepe naše pune života ostati neiskorištene.
