Mogu tvitat o ovome, ali Twitter umire. I PR je upitan.

S onu stranu velike bare, u Atlanti precizno, održala se konferencija Ragan’s Social Media for Communicators, na kojoj se najviše tvitalo za vrijeme izlaganja Briana Solisa, prema riječima autorice članka na temu. I onda, ničim izazvan, taj svjetski poznati sociolog, futurist i valjda najveći stručnjak za nove medije ikad, kaže: Facebook je budućnost, Twittera sljedeće godine neće biti. Solis kaže da će Facebook biti glavni kanal komunikacije s javnostima: „Sad je vrijeme da se počne razmišljati o Facebook Mobile strategiji“. A Twitterov najveći problem je kratkoročnost. Sat vremena je najdulji rok vidljivosti. „Twitter nema sjećanja, uvijek ide na novu stvar.“ I sad, nakon što smo lagano počeli iskopavanje groba za cvrkutanje, kreće dio zanimljiv PR-ovcima i svima koji to žele postati: Hoće li društveni mediji ubiti PR? „Ne znam“, rekao je Solis, „ali predviđaju smrt PR-a kakvog poznajemo danas. Sad je vrijeme za preporod. Svi smo tu da bismo učinili PR ponovno značajnim.“ Glavna uloga komunikatora je da se igra „političara, diplomate“ i da privoli šefove i uprave da koriste društvene mreže. „Privilegija je imati ovakvu publiku“, rekao je Solis, misleći na sve nas na FB-u, Twitteru i inim mrežama, naizgled beznačajnim naspram ovih divova. Kako su se promijenili kanali, tako se mora promijeniti i stil komunikacije – ton mora biti mnogo više razgovorni, savjetovao je Solis. Zbijao je i pošalice na tu temu koje... 

Pročitajte više

Kome smeta Marko Rakar?

To je jedino pitanje koje sam postavio nakon svega što se oko Mraka izdogađalo ovih dana. Zanimljiv je i timing… Marka znam godinama, upoznali smo se kada nijedan nismo bili niti blizu politici i nemam razloga ne vjerovati da stoji sve što je napisao u svom dnevniku na http://pollitika.com/mea-cupa. Znam da je radio u industriji koja se pomalo urušavala (tiskarstvo) sama od sebe zbog velike konkurencije i sve nižih cijena i nije njegov grijeh ako su se stvari jednostavno tako dogodile. Ako je napravio sve što je mogao da zatvori što više dugova, učinio je više nego dovoljno. Sjetite se samo famoznih klaunova Ladinija koji se danas čak usuđuju prozivati premijerku Kosor, nakon svega zla koje su učinili po Hrvatskoj. To iskustvo ga je i motiviralo da se angažira u politici gdje već godinama ukazuje na gluposti s kojima živimo i pokušava ispravljati krive Drine, kako bi rekli susjedi. Izvanredno načitan i znatiželjan, lako je pronalazio nove načine kako se boriti za ono što je mislio da je pravo i pravedno i time dobio sva ova silna priznanja po svijetu proteklih godina. I sad kome smeta jedan takav čovjek u uredu novog predsjednika? Čovjek koji ima nultu toleranciju na gluposti na koje uvijek zna ponuditi alternativno rješenje. Koji zna potražiti rješenje ako ga sam nema, ali opet s ciljem da napravi nešto što će biti na dobro svih. Čovjek koji će uporno tražiti proračun u Excelu jer ga se tako iznimno lako prekroji… Neću ga više hvaliti... 

Pročitajte više

Tako mi Bog pomogao… bla bla bla korupcija bla bla bla

Vijest dana 18. veljače 2010. je jasno, inauguracija predsjednika Ive Josipovića. Zagreb pun policije, prilaz na Trg sv. Marka kroz detektore i pretres. Pogled gore, snajperisti i kruži helikopter. Ništa strašno zapravo, očekivala sam puno veću napetost i strogoću. Došli smo na vrijeme, stali u drugi red, odmah iza svih onih uzvanika i svih ‘manje važnih’ ali s pozivnicom. A u tom mom drugom redu iza treće ograde sirotinja. Možda sam stala na krivo mjesto i bilo je tu iznimaka, mladih ljudi željnih da prisustvuju tom svečanom trenutku, par zagrebačkih gospođa u finim bundama, nekoliko ljudi s djecom. Nedugo potom odjekne glasno i ogorčeno: „Kako te nije sram?“ Glavice se dižu, svi virkaju da vide tko je tamo, ah da, došao je odbjegli premijer Ivo Sanader. Smjestiše se svi udobno, eto nam i himne i opet mlaki pljesak koji prekida: „ma ne plješće se poslije himne, o Bože…“ I stigao je i On, naš novi predsjednik. Ponovno svi na prstima ovaj put da vide novog poštenog vođu, fotoaparati blicaju, i svi čekamo taj: „Tako mi Bog pomogao“ i veliki inauguracijski govor. Par greški u prisezi pripisujemo uzbuđenju, a nevidljivu predsjedničku lentu bih pripisala, hm, zaboravu? Hoćemo li i mi imati repete poput Obaminog ponavljanja prisege, pitao se i kolumnist Večernjeg lista Marinko Jurasić. Bilo kako bilo, počne govor. Nije to bilo to, ako smijem primijetiti. Svi želimo neku novu, bolju Hrvatsku bez korupcije, ali prazne parole... 

Pročitajte više

Hoćete li mejlati ovaj tekst? Fantastičan je!

Odmah moram priznati da sam ‘maznula’ naslov članka objavljenog na New York Timesu „Will You Be E-Mailing This Column? It’s Awesome“, a bogme i vrijedno ga prevevši prenijela. Tema je naime, istraživanje koje je provelo University of Pennsylvania o člancima koji se najčešće šalju putem e-maila. Šaljemo li radije dobre ili loše vijesti? Želimo li skandalizirati ili prosvijetliti? Koje su to priče koje želimo poslati prijateljima i poznanicima i zašto? Nakon šest mjeseci proučavanja i provjeravanja svakih 15 minuta koji su najčešće poslani članci, analiziranja sadržaja i kontroliranja čimbenika poput pozicije na stranici ili home page-u, istraživači su došli do prilično zanimljivih rezultata. Uvijek tvrdimo, a i neke ‘tabloidne’ novine praktički žive na toj teoriji i to prilično dobro, da najviše volimo čitati o seksu, patnji i glupostima. Možda o tomu i čitamo, usputno i nerijetko potajno, ali ispada da svojim prijateljima šaljemo odnosno širimo posve drugačije sorte članaka. Prije svega, čitatelji NY Timesa radije šalju pozitivne nego negativne teme. To mi je jasno, dovoljno samu sebe deprimiram pri čitanju o mračnim sudbinama i ljudima, a kamo li da još ‘bediram’ druge. Sljedeće obilježje je dužina teksta. Obično se šalju duži tekstovi koji zahtijevaju intelektualni angažman. Ali što se dužine tiče, da bi to bilo potpuno provjerljivo trebala bi postojati duga i kratka verzija svakog... 

Pročitajte više

Toyota pred izazovom – hoće li uspjeti nadvladati krizu?

Toyotini problem nikako ne prestaju. Američki Odjel za promet objavio je 4. veljače kako istražuje moguće probleme na kočnicama na Toyota 2010 Prius. To je samo nastavak niza loših vijesti o podnim prostirkama i ljepljivim akceleratorima na kočnicama što je na kraju rezultiralo masivnim opozivom raličitih modela Toyotinih vozila. Podsjetimo, Toyota je krajem siječnja objavila kako povlači osam modela s europskog i kineskog tržišta zbog kvara na papučici gasa koja se može zablokirati i nekontrolirano ubrzavati auto. Radi se o modelima: Auris, Avensis, Aygo, Corolla, iQ, RAV4, Verso i Yaris. Japanski poslovni dnevnik Nihon Keizai izvijestio je kako je najavljeno i povlačenje 270 tisuća hibridnih vozila Prius u SAD-u i Japanu. Toyota se danas bori s rješavanjem problema opoziva od oko 4,5 milijuna svojih vozila diljem svijeta. Stručnjak za krizni menadžment Eric Dezenhall u intervjuu za NPR objašnjava kako kompanije mogu minimalizirati štetu i ponovno izgraditi povjerenje kupaca poslije noćne more u odnosima s javnostima. Autor knjige „Damage Control: Why Everything You Know About Crisis Management is Wrong” savjetuje što zapravo treba napraviti kada se jedna velika kompanija nađe u pravoj krizi. „Ovdje nailazimo na tri elementa koja se moraju posebno razgraditi. Radi se o mehaničkom, operativnom i na posljetku PR elementu“, smatra Dezenhall. Mehanički element podrazumijeva popravljanje problema što je dobra vijest za Toyotu ako imaju riješenje... 

Pročitajte više

« Prethodna stranica — Sljedeća stranica »