ENG
Koliko vjerovati internetskim izvorima?
Srednja škola, treći sat, predmet hrvatski jezik. Profesorica ulazi na predavanje. Svi očekuju ono najgore. Oni iz prve klupe već se polako napinju da vide što će profesorica napisati u dnevnik da se radi taj sat. Učenici se pitaju koji je danas njihov „zločin”, te koja će za to uslijediti „kazna”. Lektira! Profesorica lista dnevnika i upisuje jedinice za one koji nisu pročitali. Među manjinom onih koji su pročitali uvijek se krije par onih koji nisu pročitali, ali se nadaju da neće biti prozvani.
Ovo sjećanje na srednjoškolske dane je potaknuto člankom u Jutarnjem listu „U instant vodičima na webu pet verzija Hamleta” autorica Ivane Kalogjera Brkić i Adriane Piteša.
Mnogima je nažalost lektira prava noćna mora. Prvo što primijete kada uzmu knjigu u ruke jest njezin broj stranica. Zatim pogledaju naziv djela i ime pisca i to samo zato da provjere nalazi li se u vodičima kroz lektire. Vodiči kroz lektire su se pojavili prije dvadesetak godina u hrvatskim knjižnicama i bili su namijenjeni isključivo profesorima. Danas ih ima svaki srednjoškolac, pa i osnovnoškolac. Postoje vodiči kroz lektire od prvog do četvrtog razreda, od petog do osmog razreda, te za učenike srednjih škola. Profesori su polako prozrijeli te glavice, pa ponekad ni od vodiča nema nikakve koristi. No to nije razlog da učenici ne posežu za drugim sredstvima, a najbolji od njih je internet.
Skoro svaku lektiru ikada napisanu moguće je pronaći na internetu. Dovoljno je upisati njezin naziv i interpretacija će biti među prvima na internetskim tražilicama. Kratki sadržaj, bilješke o piscu, tema, pozitivni i negativni likovi, mjesto i vrijeme radnje, što se govori u predgovoru… Ovo su samo neki od mnoštva podataka koji se mogu naći na internetskim stranicama. Najveći problem nastaje kada učenici pogrešno razume tuđe interpretacije ili kada ih pokušaju uobličiti u svoje rečenice. 
Autorice članka u Jutarnjem listu govore kako se posao nastavnika, uz dobro poznati problem neprilagođenog programa, sveo i na ispravljanje pogrešaka s interneta, dok je pristup književnosti na “domaći način” uz svedostupnost interneta postao još besmisleniji. Na internetu se mogu pronaći najrazličitije obrade lektira – od bizarnih, smiješnih, preko genijalnih i izuzetno kreativnih, do sumanutih i potpuno pogrešnih. Zbog toga uvijek sve treba uzeti s rezervom i dobro proučiti sve što piše.
Ovo su neki od najzanimljivijih prepričanih lektira na blogovima.
Ovako internetski izvor Lendovisanje potal donosi tezu o ljubavi i ljubomori u romanu “Bez trećega” Milana Begovića. “‘Bez trećega’ je dramsko djelo sa psihološkim razmatranjima na ljubomoru, koja nije posljedica jednog fakta, nego jedne dispozicije. Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba postojati onaj treći, nego mogućnost – a to postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli – da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomora je kao i ljubav, tu ne treba trećega, dvoje je dosta”, napisao je.
Za djelo Ricarda Bacha “Galeb Jonathan Livingston” je napisano: “U knjizi ponekad prevladavaju dosadni i nepotrebni odlomci, pa bi se jedan dio njih mogao i izbaciti”.
Roman “Gulliverova putovanja” autora Jonathana Swifta je opisan kao: “Djelo je vrlo zanimljivo, ali ima po meni zvani ‘Kraljević i prosjak kompleks’ – previše opisa”.
Da se djeci lektira može posredovati i na zanimljiv način, svjedoči i iskustvo Goranke Lazić, profesorica hrvatskog na Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga u Zagrebu, koja kaže da njezini učenici vole čitati te da nema problema s motivacijom. – Profesori se trebaju maknuti od ex catedra pristupa i pustiti učenike da do kraja izreknu svoje mišljenje, poštovati ih kao sebi ravne i poticati kritičko razmišljanje. Pokušavam različitim tehnikama, primjerice raspravljanjem i igranjem uloga, potaknuti učenike da pročitaju neko djelo. Za to se i sama moram dobro pripremiti, a u sistematizaciji takvog pristupa mnogo su mi pomogli specijalizirani seminari koje sam završila – rekla je profesorica Lazić te istaknula da su joj najljepši kompliment dali učenici kada su joj priznali kako im je žao što nisu pročitali Flauberta jer samo sa znanjem s interneta nisu mogli sudjelovati u raspravi o problemu žena.
Na Facebooku postoji mnoštvo grupa koje se protive lektirama. Neke od njih su: „Za sve koji su protiv lektira”, „Nećemo lektiru”, „Ne da mi se čitati lektiru, pa sam napravio ovu grupu”, „Tko je za ukidanje lektira u školama???”. Također postoji grupa „Svi koji vole lektire i knjige”. Radi usporedbe prve navedene grupe imaju preko 50, pa i 100 članova, dok posljednja grupa ima samo četiri člana.
Lektira je u ovom dnevniku samo ilustracija, kojom smo željeli na jednom relativno jednostavnom primjeru naglasiti koliko je danas važno znati razlučiti u mnoštvu lako dostupnih informacija one koje su prave i točne, a koje odbaciti kao neistine i gluposti. Na kraju, ne zaboravite, da iako postoji i Internet i Google, ponekad nema izbora – bez muke nema nauke!
Oznake: lažne vijesti, internetPročitajte i…
