ENG
Zašto Zoran Milanović nije Borut Pahor?
Znam da Slovenija nije Hrvatska, ali to nije jedini razlog:-) Jučer sam s velikim veseljem primio vijest o pobjedi Boruta Pahora (sad bi trebao vikati pogledajte semafor, ali neka to ostane interna zezancija:-). Naime početkom godine imao sam prilike na seminaru u susjedstvu slušati zanimljivo predavanje jednog iz ekipe savjetnika za strateško komuniciranje Boruta Pahora. I to onaj zanimljiviji dio za stolom tijekom večere, kao i samo predavanje dan kasnije. Jučerašnja pobjeda je rezultat višegodišnjeg rada i do nje se došlo u nekoliko koraka.
Borut Pahor nije novo lice slovenskih socijaldemokrata – predsjednik im je od 1997. što postaje sa samo 34 godine.
Nakon izbora 2004. i odlaska u oporbu počinje novo doba ljevice u Sloveniji. Mijenjaju ime u SD – socijaldemokrati 2005., uz Pahora i još neke koji čine staru jezgru uvode mlade, ali iskusne igrače u igru (generalni tajnik stranke tada u trenutku izbora ima samo 30 godina). Imaju viziju u 5-7 godina doći s 5-10% do 25-30% glasova, što im jamči formiranje vlade. Ne razmišljaju više u kategorijama lijevo desno, već se vode nečim što nazivaju pragmatičkim progresivizmon – gledaju što ljude traže, gdje žele vidjeti Sloveniju u tih sljedećih 5-7 godina. Ono što je možda bitno shvaćaju da politiku GRADE I STVARAJU S LJUDIMA
Odličan je primjer za to njihov web gdje ćete odmah vidjeti ogromnu razliku u odnosu na naše stranke, a tek kad ih usporedite s Janšom – za SD je politika COOL, ne sport za elite, vidite npr. REDBOOK dok Janša kopira Sanadera – svi iza mene.
Kad sve to razbistrite u svojim glavama, stvorili ste vojsku s kojom možete ratovati. No tada trebate dobre stratege i taktičare.
Koji će vam savjetovati da se ne kandidirate za predsjedničke izbore, već gurnete novo lice koje pomete sigurne favorite – Danila Türka. Ali da mu date jasnu potporu, a da sve oko izbora iskoristite za vlastitu promociju i promociju stranke. Predsjednik ki združuje, koji ujedinjuje a ne dijeli Slovence na lijevo ili desno, od potpunog outsidera dolazi do uvjerljive plebiscitarne pobjede (70%).
Koji će predložiti da Janši predložite sporazum o nenapadanju dok traje predsjedavanje EU-om. Pomoći Jankoviču osvojiti Ljubljanu. I tako dalje potez za potezom prema cilju…
Ukratko ljudi koji će moći definirati jasnu političku strategiju i koji će moći progurati ljude koji će u konačnici donijeti željene rezultate. Ili kako su rekli neki prije mene – “Victory always starts in the head”.
Današnji naslovi – Bivši maneken Borut Pahor bit će slovenski premijer ili Pobijedili maneken i ljepotica samo su površinske slike tog velikog uspjeha – gdje se pobjeda površno želi pripisati isključivo uspješnoj personalizaciji (poput podatka da je 54% žena glasalo za Pahora i da ima lijepe plave oči), bez dubljeg ulaženja u samu bit te uspješne politike.
Tu možda možemo pronaći jedinu sličnost Pahora i Milanovića – novo lijepo lice. Ali kako je pokazala hrvatska stvarnost – to nije dovoljno, potrebno je i sve ovo ranije nabrojeno što se ne vidi lako ako zagrebete površno. Zoran Milanović je izgubio dobivene izbore – prednost koju je dobio na valu promjena na čelu SDP-a jednostavno se istopila do izbora. “Ako se nadaš pobjedi, već si izgubio” netko je mudar davno zborio, no sad nema smisla plakati nad razbijenom igračkom. Problem je da se danas ne nazire ni sljedeći korak, a kamoli njih nekoliko sljedećih. I prijeti mu problem da bude obilježen poput njegova prethodnika – kao notorna lijenčina, nevažno u koliko je mjeri to istina ili ne. Na cijelu priču me potaknula strelica dolje na ruži vjetrova Slobodne Dalmacije:
Zoran Milanović – Ne reagira na brojne skandale, loše sigurnosno stanje, socijalnu krizu…, a izbori se dobivaju radom u četiri godine. Ovo su sve znakovi lijenosti čelnika SDP-a
Dijelom sam i osobno doprinio toj ocjeni, ali vidim da moj sud djele i neki drugi sugovornici Slobodne – HDZ puca od afera, a Milanović – šuti. Nije ni čudo da se premijer Sanader turistički odmara po New Yorku. Nemam nekakav osobni razlog napadati Zorana Milanovića, mislim da samo konstatiram očito. Da bi Hrvatska bila stabilna država, potrebna joj je jaka oproba, jak kontrolni mehanizam koji će ljudima poručiti mi smo tu zbog vas, a ne zbog 56 plaća u Saboru. I ne mislim samo ja tako, vjerujem da puno običnih građana dijeli to moje mišljenje. I zato smatram da je za budućnost Hrvatske bolje reći ono što se potiho čuje sa svih strana, nego licemjerno šutati. Nemam nikakav drugi interes.
A sve što se događalo u proteklih nekoliko mjeseci upućuje na to da Zorana Milanovića “bole prepone” za to što građani misle o takvoj oporbi. Ti isti koje bi trebao motivirati na lokalnim izborima, a kasnije i na predsjedničkim. Sličnost sa Slovenijom je samo u koracima koji su pred nama, ali ne i u onome što ljevica radi. Umjesto da se pita kako građani Hrvatske vide Hrvatsku za 5-10 godina i tome streme, čitamo dnevnike iz Bleiburga. Pa to smo pitanje riješili 2000. zar ne?
Ili nismo? Ja sam za to da se bavimo budućnosti Hrvatske, a da prošlost ostavimo povjesničarima. A ako se spusti s visina među ljude i krene raditi, možda i Milanović bude na dobrom putu postati sličniji Pahoru. Srećom Ljubljana nije tako daleko…
Ako vas zanima što smo još pisali na temu izbora i izbornih kampanja kliknite na neki od ključnih pojmova navednih ispod ovog dnevnika.
Oznake: Krešimir Macan, strateško komuniciranje u politiciPročitajte i…
