Kako do prakse u Manjguri (prvi dio)?

Veronika Ercek, studentica 4. godine ljubljanskog Fakulteta za društvene znanosti (smjer Komunikologija – tržno komuniciranje i odnosi s javnošću) obratila nam se za praksu u odnosima s javnošću. Evo njezinih prvih dojmova!

 

U šetnji mislima, između očaja zbog nezaposlenosti i malih mogućnosti za zaposlenjem bez iskustva unatoč školovanju, odlučila sam se javiti u gotovo sve agencije za odnose s javnošću u Hrvatskoj. Svakako, prioritet mi je bio Zagreb. Ne zbog floskula da se nigdje ne radi kao u Zagrebu jer mišljenja sam da kvalitetne agencije postoje i u drugim gradovima, već zbog smanjenja životnih troškova koje u Zagrebu, zbog osiguranog smještaja, mogu ostvariti.

Ne znam, ali želim naučiti

Misao „neće mi se oni javiti, nemaju vremena obučavati običnog studenta“ nije se, srećom, ostvarila i već je za nekoliko dana uslijedio poziv, a s druge strane je bila sada već kolegica: „Dobar dan, zovem iz Manjgure, jeste li još uvijek zainteresirani za praksu?“. Uslijedilo je veselje jer ono što sam nudila u otvorenoj molbi poslanoj na [email protected] bila je šačica studentskih poslova, jedna praksa i apsolvent tržnih komunikacija i odnosa s javnošću. Dakle, konkretno iskustvo gotovo pa nepostojeće, ali je umjesto njega bila iskrenost: „Ja, Veronika, ne znam puno o ovom poslu, ali sam voljna naučiti. Nudim svoj trud i želju za pretakanjem teorije u praksu“.

Dogovorile smo „razgovor za praksu“ koji je bio ugodan i u kojem su mi objasnili što zapravo rade, kako izgleda uobičajeni radni dan i način na koji pristupaju problemima. Rečeno mi je i koja bi moja uloga bila, što dobivam i što se zauzvrat od mene očekuje. Sve je zvučalo kao znanstvena fantastika, a u glavi nisam mogla utišati glas koji govori: „Ja to ne mogu“. Nakon nekoliko minuta izlaganja, uslijedilo je pitanje jesam li još uvijek zainteresirana. Iako bi se najradije zahvalila, izašla van iz prostorije i rekla da, nažalost, nisam osoba koja može ispuniti te zahtjeve, ipak sam odlučila prihvatiti izazov i reći: “U redu, ne zvuči strašno”. Iako je pomalo zvučalo.

Ništa te ne može pripremiti za bacanje u vatru

Sljedeći korak se sastojao od objašnjavanja prijateljima, poznanicima i obitelji zašto ću na pet tjedana izbivati iz rodnog grada, kako se agencija zove i čime se bave. To je, u jednu ruku, bio i veliki pomak s pitanja što to uopće studiram i tko treba odnose s javnošću na pitanje što ja to u životu mislim raditi, kakva agencija i što je meni.

Zašto sam željela praksu? Prije svega, kako bi pretočila znanje iz teorije u praktičan rad, uvidjela jesam li zaista za taj posao i kako se snalazim u novim situacijama. Ako to u početku znači volontiranje za neku bolju budućnost, zašto ne? Ionako, ruku na srce, nisam imala posao koji me čeka, pa eto sada se malo zezam i istovremeno učim u Zagrebu.

U iščekivanju da prođe tekući mjesec i napokon dođe taj prvi u mjesecu, što ujedno znači i početak prakse, provela sam čitajući kako izgleda jedan radni dan, čime se PR-ovci bave, isprobavala sam i oglašavanje na Facebooku, no ništa mi nije pomoglo u „bacanju u vatru“.

Prvi radni dan

Ponedjeljak, 9:00 sati, dolazim na prvi dan prakse u agenciju Manjgura sa strahom i mislima što ako neću znati odraditi zadatke koje mi dodjele. Prvi posao u agenciji? Iznenađujuće jednostavan, učenje skripte. U tom sam trenutku odahnula. U redu, stotinjak stranica učenja. Nakon svih ispita to je najmanji problem. Gdje je stvarni problem? Problem je u tome da nisam neki tehnički tip niti zaljubljenik u tehnologiju, a tehnologije ima uistinu mnogo. I tako sam treći i četvrti dan prakse provela razmjenjujući poglede sa šest daljinskih upravljača i kutijama koje mi izgledaju identično, iako su im funkcije različite. Popratila sam tko rukuje s tim čudima tehnologije 21. stoljeća i potražila pomoć koju sam odmah i dobila od kolega.

Idućih je nekoliko dana prošlo u edukaciji s kolegama, gdje sam na sva svoja pitanja sam strpljivo dobivala odgovore. I ako ste jedni od onih koji smatraju da ne postoje glupa pitanja, vjerujte mi, postoje. Ali, tko pita ne skita, zar ne?

Nakon tjedan dana čitanja, educiranja i upućivanja u rad za nadolazeće tjedne došlo je vrijeme za samostalni rad. Kolege su svjesni da su i oni jednom bili početnici i pomažu vam čak i kada vam je dodijeljen samostalan zadatak, upućuju vas i trude se da sve razumijete. Ono što najviše naučite je snalaziti se, pitati, istraživati, truditi se i ušutkivati onaj dosadan glas u svojoj glavi koji uporno ponavlja „ja to ne mogu“.

Mogu zaključiti da se iskrenost s početka priče ili „ja sam tabula rasa za ovaj posao, ali molim vas, naučite me“ itekako isplatila. Ovo su tek prvi dojmovi s prakse, a upravo sam uvidjela da sam napisala svoj prvi blog u životu. I to je početak!

***to be continued***

Oznake: , , , ,

Pročitajte i…

Kategorije
Pretraži blog po ključnim riječima
A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z 1 2 3