Kako sam dobio posao u Manjguri

Nije bilo lako, vjerujte mi. Put do članstva u Manjgurinom timu bio je dug, jako dug. Naime, diplomirani politolog u Hrvatskoj baš i nije zanimanje koje se nalazi na top-listi želja svakog poslodavca, a pogotovo ne 2009. godine kada je zemljom drmala jedna od jačih ekonomskih kriza koju je svijet vidio u posljednje vrijeme.

write-593333_1280

Dakle, u listopadu te, po mnogo čemu, turbulentne godine počinje moja borba za mjesto pod nečijim suncem. U zraku vlada sveopća nesigurnost dok ispred matičnog nam fakulteta uvjeravam, također netom diplomirane kolege, kako nema veze što nismo inženjeri građevine ili elektrotehnike i da ćemo se svi jako brzo i bez problema snaći. Prvi korak tranzicije iz studenskog života u, uvjetno rečeno, svijet odraslih podrazumijevao je u mojem slučaju sastavljanje kvalitetnog životopisa i pisma motivacije te slanje istih na elektroničke i poštanske adrese različitih dobrih ljudi koji „jedva čekaju da baš mene zaposle“.

Odmah sam na samom startu naletio na problem. Adekvatnih poslova jednostavno nije bilo, ponuda nikakva, a one tvrtke koje su možda i davale nekakve naznake života tražile su ljude s iskustvom od dvije do tri godine. Mjeseci su prolazili bez ikakvog pomaka, testiranjima i intervjuima ni traga. Povremena odbijenica skupa s nagomilanim računima tu i tamo bi mi dodatno „uveselila“ dan i podsjetila me da sam na tržištu rada još uvijek nepoželjna roba. Nakon četiri mjeseca vrag je odnio šalu. Kako sam to shvatio? Jednostavno, jedno jutro sam se probudio, upalio računalo, pokrenuo pretraživač i nesvjesno postavio jedan od najpopularnijih portala za traženje posla kao početnu stranicu. Dok neki za dobro jutro čitaju vijesti, uređuju svoj profil na Facebooku ili pak provjeravaju poštu, ja sam „listao“ poslovne ponude iz različitih kategorija, od PR-a i marketinga preko državne službe pa sve do ugostiteljstva.

Svjetlo na kraju dugog tunela napokon se pojavilo s ponudom za stažiranje u UNHCR-ovom Odjelu za odnose s javnošću. Radno mjesto, doduše, nije podrazumijevalo plaću, ali devet mjeseci nakon diplome sam bio spreman prihvatiti svaku varijantu zaposlenja koja je bila iole blizu moje struke. Definitivno nisam pogriješio i tih šest mjeseci provedenih u radu za ovu agenciju pokazao se kao najbolji potez koji sam mogao napraviti. Uz odličnog mentora i radnu okolinu naučio sam se osnovama ovoga posla i što je važnije, zavolio ga.

Ipak, po isteku staža trebalo je ponovno u potragu za poslom. Začudo, situacija je u 2011. godini što se tiče ponude poslova bila puno bolja nego u 2009. godini. Razgovori i testiranja su se redala jedan za drugim, ali svejedno nije mi uspijevalo napraviti taj ključni korak ka zaposlenju. Jedini zaključak koji sam mogao donijeti u tom trenutku jest da sam se našao u nekakvom čudnom limbu između prekvalificiranosti i manjka iskustva (honorarni poslovi se ne računaju, očito, ma koliko oni zahtjevni bili). Mjeseci ponovno prolaze, sa savjetnicom na zavodu za zapošljavanju sam već na „ti“, „upadam“ joj u ured kadgod sam u prolazu čisto da joj se javim te smo korak daleko od zajedničkog ispijanja kave na zagrebačkoj špici i komentiranja svakodnevnih događanja.

Sjećanja na dobru poznatu kolotečinu iz 2009. i 2010. godine polako su ponovno postajala stvarnost kada mi je za oko zapeo jedan oglas na posao.hr-u. Poveznica me odvela na Manjgurin blog gdje sam dobio detaljnije informacije o samoj agenciji, karakteristikama kakve traže u idealnom zaposleniku i uvjetima za prijavu na natječaj. Dakle, prvo i osnovno, kandidat mora biti prijavljen na burzi kao kandidat za prvi posao (nula staža). Odlično, na burzi sam već dvije godine i sve što sam ikad radio je bilo na volonterskoj bazi ili honorarno. Drugo, traže osobu s fakultetskim obrazovanjem, poželjan je društveni smjer. Diplomirao sam politologiju, ne može biti društvenije od toga. Nadalje, engleskim u govoru i pismu baratam odlično, računalo koristim od nulte godine, a i korisnik sam nekoliko društvenih mreža. Trljam oči u nevjerici i analiziram ponovno čitavi oglas da vidim u čemu je kvaka. Naprosto mi je nevjerojatno da se ne traži baš nikakvo formalno iskustvo za rad u firmi ovakvog tipa i to na poziciji mlađeg savjetnika, a i prijašnja iskustva u traženju posla su me naučila da se nikako ne smijem prerano veseliti. Otvaram poveznicu Želiš raditi u PR-u? Prati, poveži se, pokreni se! unutar oglasa, čitam savjete ljudi iz Manjgure i uhvatim se kako nakon svake pročitane rečenice sve više i više kimam glavom u znak odobravanja. Pogled i strelica miša padaju na ostale poveznice na stranici koje redom glase: odnosi s javnošću, društveni mediji,  krizno komuniciranje, politika. Otvaram jednu po jednu, čitam tekstove, zaključke, analize i na kraju komentare nedavnih izbora.

Uslijedila je kratka misaona stanka dramatike radi prije nego što sam počeo provjeravati točnost podataka u vlastitom životopisu praćeno sa slaganjem suvislog motivacijskog pisma kroz koje ću  najbolje predstaviti  sebe i svoje mogućnosti. E, tu je trebalo biti pažljiv. Ipak se ta ekipa bavi odnosima s javnošću, svaku rečenicu će staviti pod povećalo, svaku točku ili zarez dvaput preispitati, a svaki podatak više puta provjeriti. Napokon, sve je spremno i lijepo složeno u privitku, dodajem pisma preporuke zlu ne trebalo i stišćem „šalji“. Sada samo preostaje čekati odgovor.

Srećom i na moje iznenađenje, čekanje nije trajalo dugo. Nakon samo par dana, dočekala me obavijest da sam prošao prvu selekciju te da ću nakon 6.12. biti pozvan na razgovor u Manjgurin ured. E, tek je sad nastala panika jer sad kad sam već dogurao dotle, treba dati 100% od sebe i nipošto ne propustiti ovakvu prigodu. Zvoni telefon, dižem slušalicu, javljam se, spuštam, razgovor je za dva dana. Isti dan kad sam pozvan na još dva testiranja i promociju. U redu, ovo posljednje definitivno ne otpada, a što s ostalim? Sjednem, razmišljam, ali lagao bih vam kada bih vam rekao da sam odluku dugo vagao. Dajem prednost Manjguri, to je ono što me zanima, to je ono što, poučen iskustvom iz UNHCR-a, želim raditi. Svjestan sam posljedica koje ovakva odluka može donijeti, ali u tom trenutku držim da se isplati riskirati i staviti sve svoje uloge na agenciju iz Novog Zagreba.

Dan razgovora je tu. Što odjenuti? Do sada sam uvijek išao na razgovor u odijelu i kravati i nisam se baš puno proslavio pa se odlučujem na promjenu taktike. Izbor pada na tenisice, traperice i običnu sivu majicu za van pa što bude, bude. Ulazim u autobus, stižem na odredište, zvonim jedanput. Vrata mi otvaraju simpatične zaposlenice agencije, za koje ću koju sekundu kasnije saznati da se zovu Martina i Katarina i zadužene su za moje prvo „ispitivanje“. Atmosfera na razgovoru ležerna, sve je više-manje jasno iz životopisa i motivacijskog pisma (znači, dobro sam to složio), predstavim sebe i ono što sam radio u par kratkih crta,  zajednički prokomentiramo Manjgurina područja zanimanja i čitava priča je jako brzo gotova. Prvi put nakon dugo vremena imam osjećaj da bi se nešto moglo odviti u moju korist što se tiče zaposlenja, ali svejedno se držim rezerviranim.

Imao sam pravo. Nakon samo par sati dobio sam Katarinin poziv za posljednji krug razgovora na koji sam i otišao nekoliko dana kasnije. Direktor Manjgure Krešimir Macan primio me u svoj ured i odmah onako s vrata upitao: „Jel’ idemo raditi?“ Odgovor nije trebao dugo čekati: „Ja sam za, ali mislim da je konačna odluka Vaša“. Nisam se ni snašao, a on je već koristio tražilicu kako bi pronašao što više informacija o meni na internetu, dodao me među svoje prijatelje na Facebooku i poslovne kontakte na Linkedinu. „Mora mu se priznati da uistinu slijedi svoj postulat o Internetu kao posjetnici modernog doba,“ pomislio sam.  G. Macana nije zanimalo ono što već zna o meni iz životopisa ili iz dojma koje su o meni na prvom razgovoru stekle Katarina i Martina već moja iskustva u odnosima s javnošću i vještine koje sam stekao radeći (makar honorarno) na sličnim poslovima. Na kraju našeg razgovora činio se zadovoljnim i prvi put nakon odlaska iz UNHCR-a sam se usudio nadati da bih mogao dobiti posao.

Sljedeći poziv došao je, ponovno, nakon samo par sati. Osjećaj me nije iznevjerio.

Ako mislis da si bas ti nova Manjgura ili Manjak, javi se na [email protected]

 

Oznake: , , ,

Pročitajte i…

Kategorije
Pretraži blog po ključnim riječima
A B C D E F G H I J K L M N O P Q R S T U V W X Y Z 1 2 3